Premda će se rukometaši Srbije morati zadovoljiti samim plasmanom na završnicu Svjetskog prvenstva,jer su i teoretski ostali bez šansi za plasamn u narednu fazu takmičenja, postoje detalji koji vraćaju nadu u neke bolje dane srpskog rukometa.

Srbija je na šampionat poslala podmalađenu reprezentaciju koja je još uvijek daleko od svjetskog rukometnog krema, ipak, igra protiv Rusije, i 20 minuta protiv Francuske, pokazali su da ova reprezntacija ima potencijala, te da uz dosta rada, tek treba da sazri, i da konačno počne igrati zapaženiju ulogu na Evropskim i Svjetskim prvenstvima. Za nešto takvo biće potrebna i dobra logistika, te puna podrška aktuelnom selektoru Nenadu Peruničiću, koji je imao smjelosti da se upusti u podmlađivanje reprezntacije, i da sa spiska izostavi neke od zvijezda velikih evropskih klubova, koje  prethodnih godina igrama za reprezntaciju  nisu opravdale očekivanja nacije. Za loše rezultate cehove su plaćali selketori, pa je Srbija postala prepoznatljiva po čestim promjenama na kormilu. Mijenjali su se treneri, ali pomaka u igri i rezultatima nije bilo. Nekog većeg pomaka u rezultatu neće biti ni sada, ali ga nije niko ni očekivao, s obzirom na podmlađenu reprezntaciju i na jaku grupu u kojoj se našla reprezntacija. Pomaka u igri ima, a najuočljiviji je onaj da su igrači spremni da igraju i da daju zadnji atom snage za nacionalni dres, krasi ih i zajedništvo, što bi trebala biti normalna pojava, međutim u rukometnoj reprezntaciji Srbije nerijetko se znalo dešavati da se igrači međusobno posvađaju usred takmičenja.

Selektor Peruničić je bio veliki igrač, kao trener je još uvijek mali, ali sa  potencijalom da postane veliki.  Za to će mu biti potrebno vrijeme i puna podrška Rukometnog saveza Srbije.Stekao se utisak da je ovo prvenstvo svjesno žrtvovano kako bi se oformio tim, koji će igrati značajniju ulogu tek na nekoj od narednih smotri, ne mora značiti i da je tačno, kažem, stekao se utisak. Kada je u pitnju igrački kadar Srbija je uvijek imala dobre igrače, ali bez značajnih rezultata. Posljednja medalja osvojena je 2012. godine, kada je iskorišten domaći teren, ali i blagi vjetar u leđa od sudija. Nakon toga, sve je više manje bilo  isto kao i prije toga.

Aktuelni igrački kadar obećava da može napraviti iskorak naprijed u odnosu na prethodne generacije i konačno približiti srpski rukomet vrhu. Na golu, Srbija ima veliki potencijal za budućnost u liku Nemanje Milosavljeva, koji ima tek 22 godine, a koji je i na ovom prventsvu pokazao da se radi o dobrom golmanu, koji bi tek mogao postati vanserijski. Najjači dio tim nove Srbije su krila, među kojima prednjači Bogdan Radivojević, a posebnu pažnju treba obratiti na Vukašina Vorkapića, radi se od 21-godišnjem krilu Metaloplastike, koji je u duelu sa Korejom za 15 minuta ostavrio učinak od 7 golova iz isto toliko pokušaja. Po stilu najviše podsjeća na Lika Abaloa, i sigurno će dres Metalopalstike uskoro zamijeniti dresom nekog velikog evropskog kluba. Imaju Srbi i dobrog pivota, a ono što je nekada bila najveća snaga Srbije, bekovi,  danas to nisu. Srbija već godinama nema dobrog srednjeg beka, a to se moglo primijetiti i na ovom šampionatu, nedostatak kvalitetnog rješenja na mjestu organizatora igru često je dovodilo do  tehničkih grešaka koje su protivnici nemilosrdno kažnjavali.

Srbiji predstoji još utakmica protiv Njemačke u posljednjem kolu grupne faze, a nakon toga i borba za plasman za poziciju od 17. do 24. mjesta. Potom, srpskim rukometašima predstoji tek prava borba,  puno rada, reda i discipline, kako bi se došlo do nekih zapaženijih rezultata, u suprotnom, i ovo će biti samo još jedna u nizu generacija, koja je mnogo obećavala i ostalo na tom. Iskreno se nadam da ovaj put neće biti tako i da će ova generacija koja obećava, ostati i zapamćena po dobrim rezultatima. . . .