Olimpijski komitet Bosne i Hercegovine nije na svečanost povodom otvaranja Evropskog omladinskog olimpijskog festivala pozvao Abasa Arslanagića, jednog od najboljeg rukometnih golmana svih vremena i vlasnika zlatne olimpijske medalje iz Minhena 1972. godine.

– Mene su zvali moji iz Dervente i pitaju što nisam svraćao. Pitam ih: Zašto? Kažu: Pa bilo je otvaranje EYOF-a u Sarajevu, a ja im odgovaram da pojma nisam imao da trebam biti tamo, da me niko nije zvao. Premda, ova sekretarica iz Olimpijskog komiteta tvrdi da je tražila moj broj. Ali pazite sad, tražila broj od Adnana Dizdara i Gordana Žigića, ljudi sa kojima se nisam čuo preko 30 godina. Pitao sam Vladimira Brankovića iz RK Borca da li je tamo šta došlo, odgovor je bio negativan. Ljudi iz OK BiH da su htjeli da me nađu, našli bi me, ima milion načina da to urade. Mislim da je biti olimpijski pobjednik velika čast. Nema nas puno, malo nas je ostalo, naša generacija umire, sve nas je manje i manje. Evidentno je da to rukovodstvo OKBiH ne vodi računa o olimpijskim pobjednicima, ne cijeni ono što smo mi dali za bh. sport. Da nas cijene, lično bi nas nazvali i Siniša Kisić i Marijan Kvesić i Izet Rađo. Posebno Kisić i Kvesić, koji su bivši sportisti. Imam dvije olimpijske medalje sa tri olimpijade, a nikad me niko iz naše države nije pozvao na bilo kakvu manifestaciju. Je li se stide oni olimpijskih pobjednika – u jednom dahu govori Arslanagić za Oslobođenje.

Foto: Dejan Božić/RAS Srbija

Arslanagić je u razgovoru za sarajevski list rekao da je žalosno kako se odnosi prema proslavljenim sportistima.

– Mi smo unikati. Ne može kriterijum u BiH biti Balkanske igre, pa nekada su bile jače međurepubličke igre, nego ove balkanske. Čelnici OKBiH nisu svjesni da država nije nastala 1990. godine. Kome smeta što nas je puno iz Banjaluke? Mi zajedno imamo više medalja nego cijela država. RK Borac ima 12 zlatnih olimpijskih medalja, a nadalje Tomo Knez, Velimir Sombolac, Anton Josipović, Josip Čorak, Milan Nenadić, Slađana Golić i tako dalje. Gospoda mogu još tri života da žive, ne mogu napraviti ono što smo mi napravili. Ova država može milijardu godina postojati, neće biti ovakvih sportista. Država koja nije sređena, u njoj ne može biti ni sport sređen. Da se taj Olimpijski komitet BiH brine o sportu, ne bi dozvolio da rukomet u BiH doživi ovo što mu se dešava. Rukometni sport je najtrofejniji u državi i prema tome ne bi dozvolili da padne na niske grane. Ali to njih ne interesuje. Oni su kao krovna organizacija, a tako se grozno i sramno ponašaju. Nemam riječi, gnjevan sam. Krivo mi je, žalosti me ovo. To što oni misle da su me tražili to su Markovi konaci, priče za malu djecu. Ti kad hoćeš nekog da nađeš, učinit ćeš sve da ga nađeš – istakao je Arslanagić.

Vidno razočarani Arslanagić ističe da se neke stvari iz bh. sporta konstantno ponavljaju.

– Oni ne vode računa o bh. sportu, oni gledaju samo svoj interes. Milorad Karalić mi je rekao da su ga zvali i pitao ih je ko plaća put i ima li spavanje. Potom ih je pitao da li ljudi treba da putuju o svom trošku. Sigurno da gospoda Rađo, Kisić i Kvesić iz svog džepa plaćaju put na slične manifestacije, ali kad bismo se šalili. Znam ko je sve bio u delegaciji u Londonu na Olimpijadi i ko je nosio trenerke sa grbom BiH a da nema veze sa sportom. Taj trend nije novina, to se vidjelo i na Svjetskom prvenstvu u Kataru za rukometaše. Katarski savez je plaćao za 50 ljudi, a Smajo Karačić je prodavao te aranžmane, da bi Jasmina Mrkonju i Enida Tahirovića stavio među novinare. Ako njih dvojica nisu zaslužili neki drugi povod da idu na SP, a ne u novinarskoj koti, onda je to žalosno, zaključio je legendarni golman u intervju.