Rukometaši Borca u četvrtfinalu EHF Čelendž kupa sastaju se sa rumunskim CSM Bukureštom, najjačom ekipom u ovom nivou takmičenja i prvim pretendentom za osvajanje trofeja, a mene sjećanje vraća u 1975. godinu, tačnije 28. februar kada je Borac u Kupu šampiona, u polufinalu, odigrao možda najbolju utakmicu u svom postojanju i u Bukureštu pobijedio Steauu 19:17, a rumunski šampion tada važio za najbolju ekipu svijeta. Predvodili su je Gacu, Birtalan, Vojinea, Kičit, Draganica… svjetski dokazani asovi.

Međutim, Arslanagić, Selec, Rađenović, Karalić, braća Golić, Unčanin, Bijelić… nadmašili su sami sebe i izborili pobjedu od 19:17. U revanšu, 12. marta, u prepunom “Boriku” Borac je poražen 11:13, ali zahvaljujući većem broju golova u gostima otišao u finale gdje je nesrećno izgubio od Forverca 17:19, ali dogodine okitio se titulom šampiona Evrope.

Koliko ta istorijska priča ima dodirnih tačaka s današnjim vremenom gdje ništa više nije kao što je nekad bilo, teško je reći, ali rukometni stručnjaci kažu da je današnji tim rumunskog CSM Bukurešta od svih drugih klubova najbliži odabranoj evropskoj rukometnoj eliti koju čine: Barselona, Pari Sen Žermen, Monpelje, Vardar, Siudad Real, Kil, Berlin… 

Za utjehu ostaje da će Borac odigrati dvije utakmice sa uistinu velikom rukometnom ekipom, da će Banjaluka uživati u još jednom sportskom prazniku, a da će Borac, ma kako se ti mečevi završili, iz njih izaći jači, ojačan novim iskustvom u svom povratku na evropsku scenu.

Impresivan i nezaboravan ostaje ambijent iz Sportske dvorane “Borik” minule subote kada je sve podsjećalo, izuzev igre i rezultata, na dobra-stara vremena, kada je rukomet u Banjaluci bio više od sporta. Opravdanje za slabiju igru može se tražiti i u činjenici da je Borac u prvom meču Litvance pobijedio 29:16 i da je bilo teško motivisati igrače za nova pregnuća u revanšu.

Na kraju krajeva, kad su sudije Marko di Domeniko i Lorenco Fornasijer iz Italije odsvirale kraj revanša u Banjaluci, na parketu “Borika” veselilo se, i slavilo, novo rađanje novog-starog Borca, upotpunjeno zaista izuzetnim ambijentom koji su na radost svih Banjalučana stvorili “povratnici”, mladost Banjaluke okupljena u navijačku grupu “Lešinari”.

U životu, kao i u sportu, nada uvijek posljednja umire, a Borac zbog svoje prošlosti, sadašnjosti i pogotovo budućnosti ima beskrajno pravo na nju, makar se ona mjerila u promilima..