Ko je bio i šta je radio u banjalučkom sportu Marko Aničić, koji se bespogovorno držao rezona da čovjek nema potrebe da živi ako nije opredijeljen, odan i pošten; zaista, ko je i šta je bio Marko Aničić?

Mnogima je, između ostalog, pogotovo onima što duže pamte, ostao upamćen kao jedan od najuspješnijih i najomiljenijih predsjednika i Fudbalskog i Rukometnog kluba Borac u njihovom ukupnom trajanju.

U svojoj rukometno-životnoj priči, u povodu 60 godina čvrste veze s Borcem, njegov sjajni prvotimac i kasnije sportski radnik Miroslav Miro Bjelić kaže:

-Pamtim gotovo sve predsjednike kluba, ali niko nije bio posvećen i toliko predan Borcu kao Marko Aničić. Nalazio se na čelu kluba tamo pedesetih godina kada je Borac tražio svoje mjesto i osvojio prvi Kup Jugoslavije 1957, godinu dana kasnije bio i prvak, 1959. prvu put igrao u Kupu evropskih šampiona. Bio je motorna snaga, dušom i srcem prilazio svim klupskim obavezama, nesebično pomagao, po meni je on bio i ostao obrazac istinskog sportskog radnika. 

Svojevremeno, u svojoj ispovijesti “Lopta za Peru Perovića”, čuveni Borčev kapiten i jedan od utemeljivača kluba gotovo isto kao Bjelić govorio je o Aničiću.

Pred kraj života Ilija Miljuš, nekad vrstan fudbaler, a kasnije jedan od najuspješnijih trenera u Borcu, pričao mi je o Marku Aničiću:

-Bio je i nama predsjednik kluba. Prema nama igračima odnosio se kao prema svojoj djeci. Radio je kao upravnik robnog magacina. Sjećam se kad me je pozvao na razgovor, a ustvari pozvao me je da mi pokloni “šimi cipele”, tada su one bile pojam svjetske mode, moglo smo ih jedino vidjeti u francuskim i italijanskim filmovima. Poklanja on meni te cipele, koje je dobio kao reprezentaciju, a ja gledam njegove cipele polu raspadnute! Svakom od nas fudbalera činio je toliko toga dobrog da smo ga voljeli kao oca.

I tako, bilo je u sportu ljudi, baš kao Marko Aničić, koji su u tuđoj sreći tražili i nalazili sopstvenu. Zato to sjećanje na njih nikad i ne prestaje. Za veliku utjehu i dobru nadu. Marko Aničić preminuo je sedamdesetih godina minulog vijeka, tiho, gotovo nezapaženo, u “Glasu” mu je objavljen samo jedan in memoriam, a sjećanje na njega ostavila je samo jedna požutjela fotografija objavljena u enciklopediji “RK Borac 1950 – 1985”.

Nama za opomenu!