Neželeći ništa, Božidar Boba Stanivuković – kad je riječ o rukometu, Borcu i Banjaluci – posjeduje sve, prije svega ljubav prema sportu i klubu svoje mladosti koji je dio istorije grada u kojem je rođen daleke 1935. godine.

Otprilike takvu poruku, i viđenje, ljudi, vremena i događaja – protkanu sportskom filozofijom cijele jedne mladosti – nosi priča u serijalu “Bili su rukometni anđeli” koju sam, u produkciji RMD, zajedno sa snimateljem-reporterom Radom Dadom Mićevićem realizovao u trofejnoj sali banjalučkog sportskog velikana iz Gospodske ulice. Društvo nam je, prije snimanja, pravio Miroslav Miro Bjelić, takođe Borčeva legenda, a kad su se kamere pogasile priču smo nastavili sa današnjim direktorom kluba Vladimirom Brankovićem, tako da su Borac, rukomet i Banjaluka bili jedna i jedina tema više od tri časa. Bez obzira što “gazi” 84. godinu u mog sagovornika sjećanja nisu bledjela, šta više kao da je “čitao” pripremljenu priču:

-Kako danas nekom da objasnim da je na prvom našem finalu i osvojenom Kupu Jugoslavije 1957. godine prisustvovalo blizu 5.000 ljudi, a Banjaluka je tada imala tridesetak hiljada stanovnika; ili, da je na utakmici protiv Mađarske u reprezentaciji Jugoslavije igralo šest Borčevaca: Perović, Karadža, Jović, Rodin, Saračević i ja?! Te činjenice govore kakva je bila snaga našeg kluba. Uz igrače, spomenute po imenu i ne spomenute, imali smo izuzetnog trenera Voju Misaljevića, pa tehničkog direktora Sejmana Ibrahimbegovića, a tek predsjednika Marka Aničića kojeg smo doživljavali kao drugog oca. Aničić obilazi grad, traži podršku i pomoć za Borac i govori: “djeci mi to treba?!” Sve te likove nosim kroz cijeli život. Poslije će se toj prvoj zlatnoj generaciji koja je bila prvak države i tri puta osvojila Kup Jugoslavije pridružiti gotovo kao dječaci Miroslav Miro Bjelić, Mile Kekerović, Boro Golić, Milorad Karalić… i odvesti Borac na vrh Evrope…

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 16 utakmica i postigao 12 golova:

-Bio sam reprezentativac četiri godine, ali tada su se godišnje odigravale tri-četiri međunarodne utakmice, a ne kao danas, kad se igra deset do petnaest. Imali smo generacijsku sreću da nam je kapiten i u Borcu i u Reprezentaciji bio sjajan lik kao što je Petar Pero Perović: vođa, autoritet, sjajan strijelac, a ljudske vrijednosti gotovo mitske. Možda je najveće zasluge za ekspanziju sporta u Banjaluci tih pedesetih godina minulog vijeka imao Ante Šjor Friganović. Bio je vrstan rukometaš, košarkaš, stonoteniser, teniser, odbojkaš, a uz to i profesor fizičkog vaspitanja. Tako sam i ja, uz najveću sportsku ljubav rukomet, igrao košarku, stoni tenis, fudbal, odbojku… 

Bobin brat blizanac Milan Mima, živi takođe u Njamačkoj, bio je član prve zlatne generacije Borca, a Boba kaže da su ih često mijenjali i na terenu i u životu:

-Slabost mi je bio Miroslav Miro Bjelić koji je po znanju i talentu mogao da bude reprezentativac, ali on je bio uistinu rukometni romantičar. Ono što nije ostvario kao igrač, veliku karijeru, Bjelić je učinio kao sportski radnik, po mnogo čemu je obilježio istoriju Borca. Milorad Karalić još kao dječak je nagovještavao velike domete što će kasnije i potvrditi olimpijskim zlatom i kapitenskom trakom Borca kada je postao šampion Evrope. Ustvari, svi koje ja pamtim da su prošli kroz Borac bili su nešto posebno. 

Uz širok osmijeh na kraju je rekao:

-Borac je svjetsko rukometno čudo!

Cijela priča Božidara Bobe Stanivukovića ličila je na svojevrstan zavjet rukometu, Borcu i Banjaluci, kao velika ljudska istina i pravda.