Nikakvo čudo nije što rukomet, najtrofejniji sport  na ovim našim prostorima, proživljava najteže dane i što ga svako malo, potresaju afere u kojima se iznose najružnije optužbe na račun pojedinaca, ali i čitavih grupa.

     Za stanje u ovom  najljepšem sportu, najveću odgovornost snose upravo ljudi koji su nekada igrali rukomet i koji danas, a njih nije mali broj, rade na veoma odgovornim mjestima na svim nivoima u BiH. Nimalo ili veoma malo odužuju se sportu koji u njihovim biografijama zauzima vrlo visoko mjesto.

    Najnovija afera praćena primjedbama ( opravdanim ili neopravdanim sasvim je svejedno) stiže u formi pisma koje je nekadašnji član šampionske generacije banjalučkog Borca Miro Bjelić uputio svom saigraču iz tih dana Miloradu Karaliću.

      Za sve što je napisano u tom pismu odgovornost snosi autor, sasvim je razumljivo. Ono što je međutim loše za rukomet jeste način kako se bivši saigrači iz te rukometne institucije  međusobno ophode.

      To svakako između ostalog pokazuje koliko je stanje u rukometu opterećeno ličnim animozitetima i sujetama. Da je to tako pokazala su događanja u krovnoj rukometnoj organizaciji u BiH, nešto ranije i u rukometnom savezu Republike Srpske.

      Potpisnik ovih redova bio je svjedok „rada“ jedne od Skupština rukometnog saveza RS održane prije nešto više od godinu dana u Derventi na kojoj se raspravljalo o novom Statutu RS BiH. Najznačajnija odredba tog Statuta ticala se broja članova Upravnog odbora iz Federalnog rukometnog saveza, rukometnog saveza Herceg Bosne i rukometnog saveza RS. 

     Najgrlatiji i najuvjerljiviji kritičar tih odredbi bio je delegat sa istoka RS koji je veoma argumentovano bio protiv prijedloga da svi Savezi imaju jednak broj delegata u Upravnom odboru. Vrlo brzo se međutim „posuo pepelom“, kada je predložen za budućeg predstavnika Republike Srpske u rukometnoj Vladi BiH.

          O ostalim svađama i ličnim ocjenama „doprinosu“ u razvoju rukometa u RS, kao i kvalifikacionoj  strukturi članova Skupštine da i ne govorim,.

      Ovu „ekskurziju“ u tekstu  sam napravio jer ona, čini mi se, najrječitije pokazuje kakvo stanje vlada u rukometnom sportu.

       Najgrlatiji na toj Skupštini bili su upravo oni koji žive od rukometa, a ne za rukomet. Najbrojniji u svim tijelima su razni delegati, kontrolori i sudije, upravo ljudi koji imaju najviše koristi od rukometa.

     Ti samozvani i uglavnom vječiti rukometni funkcioneri (delegati, kontrolori i sudije) od kojih najveći broj ne zaslužuje da zbog svog „doprinoso rukometu“  prisustvuje ni jednoj rukometnoj  utakmici, su glavni i u Upravama klubova.

     Zbog njih, koji, kako kaže Balašević „do pola usnama miču dok slova sriču“, skoro ni jedan rukometni klub nema ozbiljnijeg sponzora izuev opštinskih uprava (koje po automatizmu daju novac svima sportskim kolektivima, pa tako i rukometnim). Veoma mali broj ozbiljnih, odgovornih i uglednih ljudi je u rukometnim klubovima. Oni koji se ohrabre da pomognu, već nakon nekoliko mjeseci bježe glavom bez obzira. I niko se od rukometnih radnika javno ne upita zašto se to dešava  jer prosto nije moguće da ni jedan privrednik kao društveno odgovoran građanin lokalne zajednice ne želi da finansijski pomogne rukometne klubove.

      Čini mi se odgovor leži u vođstvima klubova u kojima najčešće sjede osobe koje žive od rukometa, a ne za rukomet. To se u svakoj opštini, gradu, zna. I zbog toga uspješni privrednici ne žele da daju vlastiti novac, raznim probisvjetima i prevarantima. 

         Takođe mislim da u pomoć treba pozvati nadležno Ministarstvo kao moderatora zarad što hitnije izmjene propisa, prema kojima u sportskim (pa tako i u rukometnim) forumima ne bi mogao da bude ni jedan sudija, kontrolor, delegat i trener (izuzev u njihovim udruženjima).

       Oni će svakako pokušati da ucjenjuju ( što su već više puta činili) klupske i funkcionere u Savezu. Međutim treba se pozvati na praksu iz ekonomski i rukometno mnogo razvijenijih zemalja u kojima u sportskim (rukometnim forumima)  nema tih osoba.

       Rad sa mlađim kategorijama u klubovima je posebna priča. Hohštaplerima i prevarantima je najvažnija mjesečna članarina koju roditelji plaćaju za svoju djecu. I broj te djece. Oni su „najbolje shvatili“ ulazak privatnog kapitala u klubove. Kompletan rad, odlaske na utakmice, a sve češće i na „veoma visoko kotirane“ turnire u inostranstvo skupo plaćaju roditelji. Taj novac najvećim dijelom završava u džepovima osnivača tih  škola  i „akademija“  koje niču kao pečurke poslije kiše. Tim „akademicma“  na znanju bi „pozavidjeli“ najtrofejniji svjetski rukometni stručnjaci Mnoga talentovana djeca zbog nedostatka novca napuštaju rukomet...

       Dok se nekadašnji uspješni rukometaši spore o davno prošlim vremenima, „akademici“ koriste rupe u zakonima i zarađuju ozbiljan novac. A rukomet bespovratno tone.