Ovu priču od zaborava je sačuvalo i brilijantno pero nedostižnog Branka Ćopića, na stranicama “Politike”…

Lazar Popović obavezno sa bečkim šeširom na glavi, ogrnut otkanim zubunom, sa zlatnim nitima, uvijek u kristalnoj bijeloj svilenoj košulji, sa dugmadima od zlata otpočenim dragim kamenjem, bio je čuveni trgovac, stigao u Banjaluku iz stare Hercegovine. Kupovao je zemlju na obodima grada, plaćao u gotovini, jedno vrijeme bio je i suvlasnik zgrade “Albanija” (Kastlov ćošak!), na ulazu u Gospodsku ulicu. Podigao je više magaza, prostranih skladišnih kuća za stanovanje, pogotovo na prostoru između centra grada i Bojić hana, s lijeve strane. Na pomenutim mjestima imao je i radnje. 

Uživao je u konjima. Njegov ljubimac postao je lik iz varoških priča, kada je za opkladu u velike pare, od Banjaluke do Bosanske Gradiške pobijedio najbolje banjalučke bicikliste.

Knjiga Đorđa N. Milića “Trka Lazareva”:

“Istinski događaj u nečuvenoj brzini konja koji su putem od 48 kilometara iz Banjaluke do Bosanske Gradiške utekla pred osam najboljih banjalučkih biciklista na dan Ognjene Marije, 17. jula 1899. godine...”

Po stihovima gospodina Milića, i po pričanju (pribilješkama) Milana Popovića, sinovca Lazarevog, evo šta se dogodilo…

-Lazar Popović imao je samo jednu “manu” da sve slobodno vrijeme provodi u svojim štalama, a u društvu da hvali svoje ljubimce. Veličao je njihovu ljepotu i šta sve s njima može da postigne. I tako, jednog julskog vrelog dana, ko o čemu, Lazar o svojim konjima. Nekolicina prisutnih kojima je dobroćudni gazda malo i “dosadio” sa svojom pričom, a željni avanture, i da razbiju ljetnju svakodnevicu, predložiše da se Lazareva uzrečica “takvih konja nadaleko nema” pokaže na djelu. Ne zna se ko je dao prijedlog da se trkaju konji i biciklisti, osim da je odmah usvojen i dogovoren datum trke.
Kočiju sa dva svoja ljubimca dovezao je sam Lazar i na startu predao svojim kočijašima Nikoli i Todi. 

Milan Ćurčija, Karlo Heler, Dimitrije Zip i Hajro Hadžikadić, takođe čuveni Banjalučani, te još četvorica gradskih biciklista čija imena nisu zapisana, došli su u zakazano vrijeme. Vlasti su za ovu priliku obustavile saobraćaj na pomenutoj relaciji. Gotovo čitav put, jer se pročulo za tu trku, bio ispunjen posmatračima koji su bodrili takmičare. Dvopreg je stigao u Gradišku za dva sata, a pola sata kasnije pojavili su se i prvi biciklisti. Lazarevoj sreći nije bilo kraja i po legendi potrošio je na čašćenje znatno veću sumu od one koju je dobio na opkladi. Tada su i nastali stihovi:

“U Gradišku konji Lazarevi
na po sata prije dotrčali
i brzinom gospodaru svom
dostojno su obraz osvjetlalali”.

Novine su iz tog vremena objavile izvještaj sa trke i veliku fotografiju Lazara Popovića i njegovih ljubimaca. 

Kad mu je 1901. godine iznenada preminula supruga Marija Lazar je svojoj porodici, i svim Popovićima te loze, odredio “vječno mjesto” na Srpskom pravoslavnom groblju “Sveti Pantelija”, izgradivši, za života, za to vrijeme monumentalnu kapelu, crkvu na tom groblju, koja sve do danas odolijeva burama i vremenima. Na crkvenoj mramornoj ploči uklesano je ime Marije, supruge Lazareve, potom imena Jeva Nenad Popović, Marija Popović, rođena Knežević, Drago Popović, Vlado Popović i Lazar Popović, koji je umro 26. februara 1929. godine.
Potomci Lazara Popovića žive i danas u Banjaluci, kapelu su obnovili i 7. novembra 2006. godine osveštali na Zadušnice, a taj čin je obavio Stavrofor Veselin Mijatović.

Lazar Popović bio je veliki dobrotvor, čovjek crkve, nadaleko čuven kao spretan i sposoban trgovac, kažu da je prvi u Banjaluku donio kafu i petrolej, i još toliko toga dobroga, a Banjaluka ga je upamtila i kao svojevrsnog utemeljivača konjičkog sporta na ovim prostorima. 

Zajedno sa Tomom Radulovićem smatra se i za “oca” Gospodske ulice jer njihovim novcem i započela je izgradnja najčuvenijeg simbola gradskog jezgra.

Ništa danas u Banjaluci ne podsjeća na Lazara Popovića, a po ljudskom i Božjem na nju je red, Lazar je svoje rekao kad je trebalo!