Svojevremeno, poslije Olimpijskih igara u Los Anđelesu 1984. godine, čekajući povratak zlatom ovjenčanog boksera Antona Josipovića, sa Sredojom Zekanovićem bio sam u beogradskoj Skadarliji, kad ga je u “Tri šešira” nenadmašna Dubravka Nešović dočekala sjajnim pjesmama “Kad bi ove ruže male”, potom “Crveni šal”, te pjesmom nad pjesmama “Na te mislim…”

Sredoji se taj i takav Beograd, gospodski i prepun osebujnog šarma, klanjao do crne zemlje, samim tim bokserskom klubu Slavija i Gradu Banjaluci. 

Uvijek sam volio Sredoju, “tražim” ga i danas na nebu, sjećajući se tinejdžerskog vremena kada je mene i moje drugare: Petka, Zebija, Koku, Surlu, Mrvu… častio originalnim “Kentom”, i “Crvenkom” da pojačamo džeparac. Bio je baš čudo od čovjeka.

Došao je u Banjaluku kao dječarac iz Vlasenice, uz dobre ljude, često je spominjao jednog Perovića, bliskog rođaka čuvenog rukometaša Petra Pere Perovića, koji mu je bio kao otac, završio tekstilni zanat, borio se i u patnju istrajavao kroz život, čeličio se i izrastao u čovjeka od formata i autoriteta. U boksu je stekao svjetsku slavu. Njagov sportski rad proslavio je Banjaluku. Mali jednosoban stan, u onoj zgradi iz vremena austro-ugarske arhitekture, tamo kod pošte, Sredojina djeca mali Igor i kćerka Svjetlana (Ceca) spavaju na podu, a bokseri u krevetu. Nekad Barbarez, kasnije Beneš, poslije Šindolić… i ko će ih sve pobrojati. Govorio je od prvog časa kad je Marijana kao šesnaestogodišnjaka doveo u Banjaluku da će izrasti u bokserskog velikana i šampiona, i nije pogriješio! Tvrdio je za Josipovića, još poletarca, najniža kategorija, u patikama “šangajkama”, dolazio je iz Motika u dvoranu na Paskolinoj ciglani na trening, da će nadmašati slavu svih svojih sportskih prethodnika, i ni tu nije pogrešio.

Za jedan ljudski život, imao je tri životna djela: Beneša, Josipovića i Slaviju. Sredoja je bio ljudina, nisam siguran da danas takvih ima u sportu uopšte, a pogotovo dometa nošenih ljubavlju i entuzijazmom koje je dostigao on. 

Zato mi je izuzetno drago što se njegov sin Igor, inače univerzitetski profesor, mlad čovjek velikog srca i beskrajne duše, otisnuo u sportske vode, aktivan je u Plivačkom klubu Olimp, sve mi se čini da po mnogo čemu liči na oca… 

Čuješ li nas Sredoja, dok ploviš svojim novim morima?