IJF

Džudista Crvene zvezde i reprezentativac Srbije Nemanja Majdov osvojio je u četvrtak, 29. avgusta, bronzanu medalju na Svjetskom prvenstvu u postojbini džuda - Tokiju.

Kada kažete džudo, prvo što pomislite je Japan. Jigoro Kano je 1882. godine osnovao čuveni Kodokan u Tokiju, mjesto koje se slobodno može smatrati svetilištem ove borilačke vještine, a upravo na tom mjestu borac iz Istočnog Sarajeva, koji je nekoliko puta i sam trenirao u Tokiju, napravio je, pa zašto ne reći, prvorazrednu senzaciju osvajanjem bronzane medalje.

Suludo bi bilo uopšte pričati o tome da je senzacija kada borac takvog kalibra osvoji bronzu na Svjetskom prvenstvu, posebno jer je prije tačno dvije godine on bio taj koji se popeo na vrh svijeta, ali put kojim je prošao da bi došao do najnižeg postolja je put po kojem bi se mogao snimiti neki film. Dva mjeseca bez treninga, put u Tokio pun neizvjesnosti da li se uopšte može (ili smije) nastupiti, a onda jedan po jedan padaju rivali i da nije bilo jako čudne, a mnogi će reći tendenciozne sudinice Akiko Amano iz Japana, u polufinalnom duelu protiv Noela van ‘t Enda, Nemanja bi zasigurno i radio finalnu borbu.

Nemanja Majdov se povrijedio na Evropskim igrama, ujedno i Evropskom prvenstvu u Minsku 24. juna ove godine. Tada je u duelu protiv Britanca Frazera Chamberlaina stradalo lijevo koljeno, koje je već povređivao prije tri godine. Neophodan je bio operativni zahvat kod, po njegovom priznanju, jednog od ključnih ljudi njegove karijere, doktora Jakovljevića. Tri dana nakon Evropskog prvenstva je operisao koljeno i započeo je oporavak. Tada su svi vjerovali da je Svjetsko prvenstvo samo san i da će nekadašnji svjetski prvak morati da propusti ovu smotru najboljih džudista svijeta.

- Obavili smo danas opet operativni zahvat matičnim ćelijama i sad ćemo se maksimalno posvetiti oporavku i sa Božijom pomoći pokušati vratiti u pogon za tri mjeseca. To je najranije što možemo ako sve bude teklo kako treba, a hoće. Život je takav, čovjek prolazi kroz sve faze, ali sve ima svoje zašto i svoje zato, Bog ima plan za sve nas i to uvijek vidimo na kraju, rekao je tada Nemanja Majdov.

U međuvremenu, Majdov je obavio mnogo toga, diplomirao je na fakultetu, posjetio još jednom Hilandar, ali na džudo nije smio ni pomisliti. Jasno je da takva povreda zahtijeva oporavak i da je potrebno da se on u potpunosti oporavi kako bi mogao ostati u trci za Olimpijske igre u Tokiju iduće godine. Ipak, da je samo sjedio i čekao, to onda ne bi bio onaj pravi Nemanja Majdov, bespoštedni ratnik koji ne zna za bol i strah. Tako je zajedno s ocem i trenerom Ljubišom ‘’skratio’’ vrijeme oporavka za mjesec i krenuo za Tokio. Bez prevelike pompe, bez džudo treninga, ali s dozom neizvjesnosti da li uopšte može izaći na tatami na najveću svjetsku pozornicu. I ponovo će njegova najava Svjetskog prvenstva da odzvanja i da ga u potpunosti odslikava. Baš kao i te 2017. godine u Budimpešti. Dan pred nastup, kada smo razgovarali, Nemanja nije imao prevelike ambicije. I sam je rekao da je došao da pokupi bilo kakve bodove, makar i bodove učešća, koji će mu značiti u borbi za Olimpijske igre, ali je rekao nešto sasvim dovoljno, nešto što je personifikacija čitave njegove karijere, ljubav prema ovom sportu.

- Situacija je malo drugačija nego inače. Ne znam šta mogu da očekujem od sebe. Nisam se testirao. Radio sam koljeno prije manje od dva mjeseca i nisam trenirao, samo sam se oporavljao. Znam da je rizik što nastupam sada, prije vremena, neoporavljen u potpunosti i nespreman. Ali, stanje je takvo da moram nastupiti jer Svjetsko prvenstvo nosi mnogo bodova za Olimpijske igre i svaki bod su mi bitni, pa i bodovi učešća. Žrijeb neću puno komentarisati, kada je uvijek sve samo do mene. Ako uspijem otkočiti nogu i zaboraviti na nju, da bar radim dio onoga što znam biće dobro. Volim ovo i kakvo god da je stanje, idem se potući i dati sve što imam u ovom trenutku. Svaka stepenica je bitna, što više njih, to bolje. Najbitnije je da se ne povrijedim, ali kao i uvijek ciljam sebe na vrh jer znam da sam inače najbolji. Ovo je prvenstvo svijeta i ovdje je čar pokazati koliko možeš. Idemo tuča i pomozi Bože, Bog je svemoguć, rekao nam je Nemanja Majdov dan pred Svjetsko prvenstvo.

I zaista je tako bilo. Ratnik koji se ne zna štedjeti izašao je na tatami i naredao pod sebe Egipćanina El-Akhera, Austrijanca Pachera, Izraelca Kochmana, Azerbejdžanca Mehdiyeva, a nakon pomenutog poraza od Van ‘t Enda, uslijedila je pobjeda protiv starog rivala Krisztiana Totha za bronzu. Sjetićete se, Toth je morao pasti i na domaćem terenu u Budimpešti 2017. godine u polufinalu kada je Majdov stigao do zlata.

Floskula da srebro ili bronza sijaju zlatnog sjaja postala je fraza koju i mi novinari i sportisti volimo iskoristiti. Iako je jasno da zlato i svjetska titula nikada ne mogu biti u rangu sa bronzom na istom takmičenju i da će pravi šampioni gotovo po difoltu odbiti da se poistovjete s tim, jasno je da ova medalja ima posebnu težinu, jer je došla u uslovima u kojima se nije moglo ni slutiti, a po okolnostima u kojima je došla definitivno se može staviti staviti u nivo sa svjetskim zlatom iz Budimpešte.

Vratićemo se dvije godine ranije. Nemanja je tada kao ‘’golobradi’’ džudista, ali sa već nekoliko ozbiljnih skalpova počeo pripreme za Svjetsko prvenstvo. Radilo se na Jahorini u spartanskim uslovima, naravno pod komandnom palicom oca i trenera Ljubiše Majdova, od svojih učenika nazivanim ‘’Doctore’’, titulom koja je u Spartacusu dodjeljivana glavnom treneru gladijatora. Tako je i Ljubiša od svojih učenika stvorio prave gladijatore, a kada se takvoj pripremljenosti doda nevjerovatna volja i želja za uspjehom, nagrada u vidu medalje mora doći. Kao i pred ovo Svjetsko prvenstvo, i tada nam je Nemanja Majdov dao nevjerovatno jaku najavu takmičenja, izjavu poslije koje se nema šta više dodati, osim konstatovati da je rođeni šampion.

– Ovo je moje prvo Svjetsko prvenstvo kao senior. Nemam pritisak i svi me smatraju još za klinca jer sam mlad, ali ja kao i uvijek ciljam titulu, ma koliko to god zvučalo ludo. Znam koliko sam posvećen i koliko radim za to, pa je samo pitanje vremena kada ću biti na vrhu svijeta, a što to onda ne bi bilo i sada, rekao nam je Nemanja Majdov u avgustu 2017. godine, pred sami polazak na Svjetsko prvenstvo, a onda je sve ostalo postalo historija. Postao je najmlađi svjetski prvak ikada i jedini koji je do svjetske titule morao odraditi čak sedam borbi u, po mišljenju mnogih, džudo znalcima i analitičarima, najjačoj džudo kategoriji, do 90 kilograma.

Možda za nekoga ko sa strane prati džudo i nije pretjerano u tom sportu ne zvuče tako epohalno, međutim okolnosti pod kojima dolaze svi uspjesi Nemanje Majdova i njegove porodice zaista su ono što daje poseban šmek Nemanjinim titulama. Dvadesettrogodišnji Nemanja vjerovatno u ovom trenutku nema na sebi dio tijela koji mu nije liječen. Oba koljena, oba ramena, rebra, stopala, prsti, redom je sve pucalo na njegovom tijelu i svi su oni popustili pod ogromnim naporima koje proživljava tokom treninga i borbi. Sve je popucalo osim čvrste, čelične volje i nevjerovatne želje za radom, treniranjem i uspjehom.

- Žalim samo što sam imao toliko povreda u toku godine. Desno rame mi je puklo na Evropskom prvenstvu, lijevo pred Svjetsko prvenstvo, tetiva noge na Bundesligi. I prošle godine sam pravio dosta pauza. I plan za Svjetsko prvenstvo smo mijenjali moj trener Ljubiša Majdov i ja tri puta zbog povrede, jer nismo mogli da izvršimo moj prvobitni plan. Bilo je pitanje i da li ću ići na SP, ali ja sam obećao da ću osvojiti, tako i da sam otišao. I u četvrtfinalu sam slomio rebro što je bilo nevjerovatno da nastavim i da sa takvim rebrom odradim tri teška meča i osvojim svjetsku titulu. Svaki, i pobijeđeni i izgubljeni, meč prošle godine bila je jedna lekcija za mene i dali su mi i snagu i motivaciju. Poraze nemam, imam samo lekcije. Učim na greškama, i to se prezentovalo na Svjetskom prvenstvu. Učio sam kroz te greške i na Svjetskom prvenstvu gdje se nema pravo na grešku, nisam ništa pogriješio, pokazao sam se kao najkompletniji borac koji je u odlučujućim momentima bio najstaloženiji, najsmireniji. Prošla godina je bila fenomenalna. I te povrede su se tu dogodile s nekim razlogom. Bog ih je poslao na vrijeme, rekao je na početku 2018. Nemanja Majdov, kada smo razgovarali pred povratak na tatami poslije gotovo pola godine pauze zbog oporavka od povrede.

Većina sportista bi vjerovatno poslije manje od pola takvih povreda odustala od treniranja, posvetila se nečemu drugom, ali ne i on. Iz svake povrede izlazio je još jači, još spremniji i motivisaniji da savlada što više rivala. Zato, ovaj uspjeh Nemanje i Ljubiše Majdova u Tokiju dobija mnogo više na značaju i njime su poslali jasnu poruku svima: Rođeni šampioni se nikada ne otpisuju!