Te davne 1966. godine kao devetogodišnji dječak na Palama sam na radiju slušao prenos meča Partizan – Mančester junajted. Nismo još imali tv - prijemnik, pa sam morao slušati komentatora. Ko je radio, naravno da se ne sjećam, ali znam da sam bio neopisivo srećan. Jedan veliki engleski klub je pao pred klubom kojeg sam volio, volim i voljeću dok živim…

Moj idol u tom timu Partizanovih beba nije bio ni Šoškić, Vasović, Galić, Kovačević…Bio je Josip Pirmajer. Igrao na lijevom krilu, sada bi rekli lijevi bočni, ofanzivni. Zašto Pirmajer? Ko će ga znati? Jednostavno je bilo tako…

Sjećam se tih dana su i izgubili od Olimpije u Ljubljani sa 3:0 i odlučim da navijam za Vojvodinu…Ljut, na njih, što su izgubili.
Brzo sam se vratio ipak crno – bijelim bojama…

Pamtim naravno i revanš u Mančesteru. Navaljivali su igrači iz Engleske, ali je Partizan otišao u finale, velikom Real Madridu, na duel. Nisu uspjeli zadržati prednost. Titula je bila tako blizu!!!

Danas, opet Mančester junajted. Samo želim da odigraju hrabro, borbeno, za te svete boje. Dobili, izgubili ništa se neće promijeniti. Neću iz ljutne, ako budu poraženi, ’’preći’’ navijati za Vojvodinu. Možda hoće neki drugi devetogodišnji dječak...

Danas su mi svi ti momci u crno – bijelom isti...Nemam Pirmajera...

Danas igrajte za sebe, da dokažete da vrijedite. Ako budete mogli pobijedite, ako ne, pobijedite kad budete mogli, rekao bi veliki Duško Radović!
A ja ću i dalje voljeti Partizan!!!