Akcija Državne agencije za istrage i zaštitu na suzbi janju korupcije i kriminala u fudbalu, tračak je nade za sportske entuzijaste širom BiH, bez kojih bi sport kao djelatnost od posebnog društvenog interesa prestao i da postoji.
Podsjećamo da su policijski službenici SIPA-e bili lišili slobode 12 osoba koji su osumnjičeni za namještanje fudbalskih utakmica Premijer lige BiH i Prve lige FBiH.
Vjerujem da bi ovakvu akciju trebalo provesti i u ostalim granama sporta, posebno u tradicionalnim kolektivnim sportovima.
Akciju svakako ne bi trebalo ograničiti samo na sudije i delegate (oni su često izvršioci prljavih naloga ljudi iz sjenke), već je proširiti na klupska rukovodstva i granske Saveze.
Najagilniji u sprovođenju prljavih radnji u sportu su osobe bez ikakvih zanimanja koje su se na ko zna koji način (najčešće kao partijski miljenici) našli u rukovo dstvima klubova ili Saveza i od toga pristojno žive bez da išta valjano rade, osim što mešetare.
Kako bi svojim političkim mentorima pokazali svu “svoju uspješnost i lojalnost”, spremni su na sve i po pravilu iza sebe ostavljaju pustoš u klupskim kasama. Brojni su primjeri sa cijelog prostora BiH koji idu u prilog ovakvoj tvrdnji. Nekadašnji evropski šampion u košarci KK “BOSNA” dovoljno svjedoči. Najveći dio novca obično završi u nelegalnim tokovima.
Dobar primjer takvog ponašanja je i nekadašnje rukovodstvo Rukometnog saveza BiH. Stranački miljenici iza sebe su ostavili višemilionski gubitak zbog koga Savez, skoro poslije decenije, ne može normalno da funkcioniše. I niko zbog toga nije odgovarao.
Slično je bilo i u Rukomentom savezu RS. Sud je odlučivao ko je legalan, a ko ne. A rukomet baš i ne napreduje onom energijom i brzinom kakva se uložila u sudski postupak.
Slično je i u svim sportskim klubovima. Željni “svjetala pozornice” sportski mediokriteti uđu u klubove. I mešetarenje počne. Najprije kroz naplatu članarine, zatim kroz plaćanje odlazaka na razne “međunarodne turnire” i brojna “svjetska i evropska prvenstva”, kroz nabavku opreme (koju po pravilu djeci u klubovima prodaje neko iz klupskog rukovodstva), razne Kampove i sl... I sve to organizuju iste grupe ljudi .
Roditelji (vjeruju da će njihova djeca biti novi Savićevići, Sušići te im omogućiti lagodan život) zahtjeve ispunjavaju i plaćaju po višestruko većim cijenama od stvarnog koštanja.
Razlika u cijeni sliva se u privatne džepove. Uz to, tokove državnog novca koje lokalne zajednice i dobrostojeća javna preduzeća (opet po političkim linijama) izdavajaju za sport, niko temeljno ne kontroliše. Ili, ako počne kontrola, politička zaleđina sportskih funkcionera brzo zataška stvar.
Sudeći po nivou policijskog angažovanja mora da su evropska i svjetska kuća fudbala shvatile da ovako više ne može i zatražile na najvišem nivou akciju suzbijanja korupcije. Kladioničarski novac je u pitanju.
U svakom slučaju akcija SIPA, pokazuje da je “dara prevršila mjeru”.
Treba reći da su samo sportisti (izuzev malog broja nečasnih, a koji se mogu mjeriti promilima) u ovom galimatijasu čisti.
Posebna priča su nadoknade i takse koje dobijaju sudije, kontrolori i delegate. Njihova mjesečna primanja za četiri vikenda po tom osnovu svakako prevazilaze prosječnu BH platu. I oni se zbog toga, skoro do besmisla, bore da ostanu na svojim pozicijama.
Zbog tih i takvih taksi ,u rukovodstvima klubova veoma često se pitaju da li se lige igraju samo zbog službenih lica.
I oni su najčešće sekretari Saveza, strukovnih Udruženja, a uz to su delegati, sudije i uglavnom najbrojniji u rukovodstvima Saveza. Oni su Komesari liga, oni određuju ko će, kada i gdje suditi, Delegati i kontrolori određuju napredovanje sudija. Zbog toga sudije “slušaju” svoje starije kolege.
I onda se nađemo u začaranom krugu. Politika, korumpiranost, želja za napredovanjem, Savez. I ponovo istim putem: novac – uticaj - novac.
Sve dok se klubovi ne privatizuju ove sportske sveznalice (oni su trgovci sportskom opremom, oni “glume” ljekare na utakmicama, oni vode ekipe (iako od trenerskog znanja imaju tek prepoznavanje važećih apoena novca), oni odlučuju o ljudskim sudbinama, oni su lokalni “uglednici” koji su u sport uložili samo želju za nelegalnim sticanjem novca) moći će da se ovako ponašaju.
A dok se to ne desi državni organi, uz podršku međunarodnih strukovnih Saveza i Olimpijskog komiteta BiH moraju da provedu sveobuhvatnu akciju kontrole.
Jasno je da će brojne “lisice” ostati van domašaja zakona. Ali ako se bar desetak tih baraba istjera iz sporta (zakonski im zabraniti članstvo u bilo kakvim sportskim strukturama i klubovima) biće to neviđen uspjeh, kao što je uspjeh svakog trenera koji kroz treninge bar petoro djece skloni sa ulice. Dovoljan razlog da se “prekjuče” krene u obračun sa kriminalom u sportu.