Sredoje Zekanović
Fudbal je, bio i ostao, čudo Božje, on otvara sve puteve, a njegova sportsko-misionarska moć svugde ima svoje središte.
Čuveni bokserski pregalaca Sredoja Zekanović, u mladosti je bio golman banjalučkog zonaša Olimpa, onizak i punačak, na golu je izvodio bravure, bio je i ljubimac gradske fudbalske periferije Gornjeg Šehera i Novoselije. Dečurlija mu je, kao velikom Vladimiru Beari, skandirala: “kiša pada, trava raste, a Sredoja pravi laste.”
Posle, kao sportski radnik, u boksu je napravio svetsku priču, evo čarolije sećanja, koliko je istina toliko je i maštarija, ili listam dane mladosti prepisujući samog sebe.
Svojevremeno, posle Olimpijskih igara u Los Anđelesu 1984. godine, čekajući povratak zlatom ovenčanog boksera Antona Josipovića, sa Sredojom Zekanovićem bio sam u beogradskoj Skadarliji, kad ga je u “Tri šešira” nenadmašna Dubravka Nešović dočekala sjajnim pesmama “Kad bi ove ruže male”, potom “Crveni šal”, te pesmom nad pesmama “Na te mislim…”
Sredoji se taj i takav Beograd, gospodski i prepun osebujnog šarma, klanjao do crne zemlje, samim tim bokserskom klubu Slavija i Gradu Banjaluci.
Uvek sam voleo Sredoju, “tražim” ga i danas na nebu, sećajući se tinejdžerskog vremena kada je mene i moje drugare: Petka, Zebija, Koku, Surlu, Mrvu… častio originalnim “Kentom”, i “Crvenkom” da pojačamo džeparac. Bio je baš čudo od čoveka.
Došao je u Banjaluku kao dečarac iz Vlasenice, uz dobre ljude, često je spominjao jednog Perovića, bliskog rođaka čuvenog rukometaša Petra Pere Perovića, koji mu je bio kao otac, završio tekstilni zanat, borio se i u patnji istrajavao kroz život, čeličio se i izrastao u čoveka od formata i autoriteta. U boksu je stekao svetsku slavu. Njagov sportski rad proslavio je Banjaluku. Mali jednosoban stan, u onoj zgradi iz vremena austro-ugarske arhitekture, tamo kod pošte, Sredojina deca mali Igor i kćerka Svjetlana (Ceca) spavaju na podu, a bokseri u krevetu. Nekad Barbarez, kasnije Beneš, posle Šindolić… i ko će ih sve pobrojati. Govorio je od prvog časa kad je Marijana kao šesnaestogodišnjaka doveo u Banjaluku da će izrasti u bokserskog velikana i šampiona, i nije pogrešio! Tvrdio je za Josipovića, još poletarca, najniža kategorija, u patikama “šangajkama”, dolazio je iz Motika u dvoranu na Paskolinoj ciglani na trening, da će nadmašati slavu svih svojih sportskih prethodnika, i ni tu nije pogrešio.
Za jedan ljudski život, imao je tri životna dela: Beneša, Josipovića i Slaviju. Sredoja je bio ljudina, nisam siguran da danas takvih ima u sportu uopšte, a pogotovo dometa nošenih ljubavlju i entuzijazmom koje je dostigao on.
Zato mi je izuzetno drago što se njegov sin Igor, inače univerzitetski profesor, mlad čovek velikog srca i beskrajne duše, otisnuo u sportske vode, aktivan je u Plivačkom klubu Olimp, sve mi se čini da po mnogo čemu liči na oca…
Čuva li Banjaluka danas uspomenu na Sredoju? Oni što duže pamte pamlo su i umorni od života i sujetno ćute, a stigli i neki novi klinci sa svojim viđenjem sveta još nespremni za velikodušnost i, pogotovo, zahvalnost.