Prvi fudbalski šampionat Republike Srpske okončan je 1996. godine. Klubovi, njih , podijeljeni su bili  u dvije grupe, Istok i Zapad, sa po 11 članova. Na istoku su igrali: Boksit (Milići), Drina (Zvornik), Glasinac (Sokolac), Jedinstvo (Brčko), Leotar (Trebinje), Mladost (Rogatica), Panteri (Bijeljina), Romanija (Pale), Sarajevo, Slavija i Željezničar (Srpsko Sarajevo).

Zapad su činili: Borac i BSK iz Banjaluke, Borac (Šamac), Kozara (Gradiška), Ljubić (Prnjavor), Modriča, Polet (Brod), Proleter (Teslić), Rudar Prijedor, Sloboda (Novi Grad) i Sloga (Doboj).

Na kraju tog takmičenja po grupama, Boksit je bio prvi sa 48 bodova, čak 13 više od Glasinca sa Sokoca, a na Zapadu je trijumfovao Rudar Prijedor. Imali su oni 50 bodova, dva više od Borca iz Banjaluke.

Tabele su izgledale ovako:

Prvoplasirani iz obje grupe su igrale dva meča za šampiona. Dakle, Boksit i Rudar Prijedor. Prva utakmica se igrala u Milićima. Sjećam se da smo mi sa Pala došli da radimo neki snimak meča. Nismo mogli raditi direktno, ali su naši tehničari napravuli neki ‘’most’’ pa je išao snimak sa zakašnjenjem od 45 minuta. Dakle, mi smo snimali prvo poluvrijeme- pa ga slali negdje (više se ne sjećam kome), a nastavili smo snimati drugi dio susreta. Morao sam napraviti i neku pauzu za reklame u poluvremenu, a nisam imao ni časovnik, ni bilo šta da se orijentišem. Onako napamet smo sve uradili i, igle čuda, sve se uklopilo. To su mi rekli naknadno…

Ali, da se vratim na samu utakmicu. Mi smo sa Pala, stalno te godine pratili Boksit i bilo smo im, praktično, na svakom susretu. Čim se dođe, idemo na ručak, u onaj njihov motel. Tamo me čeka Mišo Džinkić i moj, na žalost, pokojni prijatelj ,Rodoljub Todorović. Prvo se mora jesti, pa sve ostalo,... Tako je bilo i za taj susret... Jedina razlika je bila što su igrači Boksita bili odvedeni u karantin u Bogatić. Neiskusno, u klubu su ih smjestili u motel pored benzinske pumpe, pa nosu igrači „oka sklopili.“ Kada su one kamiondžije počele da turiraju motore, zbogom spavanje....

Utakmica negdje, ako se ne varam oko 17 časova, a tim u karantinu. ’Ubili’’ su se igrači od dosade, jer na to nisu bili navikli, ali su Duško Bajić i Dragan Vlašli, trener i pomoćnik, uz Miladina Vasiljevića, direktora, tako odlučili….

Tim iz Prijedora je stigao pred početak meča i čini se bio mnogo relaksiraniji. Nisu imali vremena, kao igrači Boksita, da satima razmišljaju o meču i njegovom značaju...

Upravo to je , domaće  sputalo, pa su gosti krenuli mnogo bolje i poveli sa 0:2. Mnogi su mislili da je to kraj i potop tima koji je važio za favorite. Vranješ i Zgonjanin su postigli golove, u 7. i 10. minuti. Nisu se, ipak, domaći tako lako predali. Imali su oni u svojim redovima velemajstora Zorana Majstorović, ali i ostali su igrači bili fenomenalni. Krajšumović je sjajan i ide rezultat  na 2:1... u 13. minuti, Đerć poravnao na 2:2 u 32.Isti igrač je donio preokret u 60. minuti, a  Vaso Mišić, inače desni bek,u 77. minuti iz penala postiže četvrti gol za Boksit. Peti je djelo, tada golobradog, Gorana Simića, Picule.

Slavilo se tada u Milićima do ranih jutarnjih časova,a sve još nije bilo završeno. Išlo se za sedam dana na revanš. Tada, kao i sada na RTRS-u nije bilo novca za putovanje sportskih novinara, pa smo stigli do Milića, onda autobusom sa ekipom put Prijedora. Meč iz tog grada smo radili živo.

Rudar Prijedor je krenuo vrlo agresivno i dobro. Poveli su sa 2:0. golovima M. Joškića u 17. Minuti i Vranješa u 34. Bili su vrlo blizu i trećeg gola. Imali nekoliko prilika, ali je golman Predrag Marić bio Boksitov „dobri duh.“ Spustio je „roletne“, a sve nade Rudar Prijedora da može nešto da uradi „pokopao“ je Zoran Majstorović. Pogodio je u 86. minuti....!!! Radost gostiju do neba.... U tim trenutcima su ,inače korektni navijači Bokista, počeli sa nekim uvredama, pa sam ja to u prenosu prokomentarisao,a onda su oni (valjda im je neko javio) krenuli da vrijeđaju mene.... Nisam se na to obazirao, utakmica je okončana, a delegacija kompletna otišla u hotel Bosnu u Banja Luku. Slavlje je trajalo do jutarnjih časova. Mnogi nisu ni spavali, a ja sam vrijeme proveo sa svojim bratom, inače stanovnikom grada na Vrbasu od 1972. godine Prethodnih ratnih godina nismo se tako često viđali, pa je ovo bila prilika.

Ujutru na doručku, naravno, svi veseli, opušteni... Pehar šampionski nosi neko iz prostorije u prostoriju, a kada je konobar došao da nam donese doručak, upitao nas je „šta ćemo za napitak“...???. Misleći na čaj, kafu…jedan naš dobar drug, „odvalio“.. je onako :- ...Lozu!!!

Dok smo mi bili u Banja Luci, u Milićima se organizovala proslava. Krenuli smo autobusom i stajali ,valjda, kod svake prodavnice, restorana…Baš je bilo veselo i uzbudljivo…U večernjim časovima smo stigli pred Motel u Miliće. Dok smo mi izlazili iz busa, Dragan Vlaši se u trenerci uputio ka bazenu i.... skočio. Obećao je bio sebi i drugima da će to uraditi ako se stigne do tiule…Obečanje je naravno ispunio,a onda je nastalo ludo slavlje. Sve je u motelu bilo „džaba“, pa se to brzo pročulo i nestvarno je sve izgledalo.... Djeca su imala po tri četiri koka- kole u rukama, a odrasli pune stolove piva, rakije…

Šane Džinkić, jedan od rukovodilaca kluba tada je, ne pitajući me, doveo vođe navijača Boksita da mi se izvini zbog uvreda. Iskreno su rekli da ih je to „ponijelo“ i uputili mi izvinjenje. Nisam se, naravno, ni naljutio na njih, jer sam ih sve znao... Tih dana sam ja, pa gotovo, bio stanovnik tog grada....

Imao sam sjajne prijatelje u tom gradu: Počev  od Rajka Dukića, Živojin Jurošević  Miladina Vasiljevića, Miše Džinkića, Šaneta Džinkića,  Brane Spasojevića, Rodoljub Todorović, Branko Dukić, Milomir Lazarevića, svih zaposlenih u onom prelijepom Motelu. Rukometašicama Boksita…Volio sam tamo da idem, pa nisam zamjerio ništa ni navijačima…A i igračima. Pamtim ih i dans: Predrag Marić, Dejan Dragičević, Vaso Mišić, Miladin Milanović, Slobodan Radovanović, Aleksandar Škrba, Milanko Đerič, Mirko Simić, Dragiša Krajšumović, Zoran Majstorović, Zoran Samardžić, Mile Milanović, Dalibor Đurđić, Špiro Bajić, Predrag Đukanović, Ranko Lalović, Nenad Simić, Ernesto Kukić, Radovan Bjelajac, dok je na klupi sjedio šef stručnog štaba Duško Bajić, pomagao mu je Dragan Vlaški.