Ona teška vremena donijela su mi poznanstvo sa jednim izuzetnim čovjekom. Miran, staložen, studiozan, realan i nadasve plemenit, ostavio je neizbrisiv trag u fudbalu Republike Srpske.

Malo je trenera, fudbalskih radnika koji su i svakom trenutku bili i ostali džentlmeni.

Jedan od njih je Milan Makić. Vijest da je preminuo duboko me potresla.

Sjetio sam se naših razgovora dok je radio u Sarajevu, Boksitu, Glasincu...Uvijek pun razumijevanja za sve , miran, staložen. Nikada ga nisam čuo da je povisio glas na igrača, galamio, ljutio se...

Odnosio se prema njima kao prema svojoj djeci. Oni i jesu bili njegova djeca, sa uvažavanjem je govorio o njima, a fudbaleri su ga zbog njegove naravi i ponašanja poštovali i uvažavali.

Mogao je, u svojoj trenerskoj karijeri, da uradi mnogo više...!!!! Imao je sijaset ponuda, od većih klubova!!!! Tražili su ga, ali Maka je bio principijelan.

Pitao sam ga jednom zašto ne prihvata ponudu jednog velikog kluba??!! Znao sam i za njegovu porodičnu tragediju i gubitka sina u ratu. Posmrtni ostaci su preneseni u Višegrad. Tu se Maka nastanio nakon onog strašnog egzodusa. Drugi sin mu živi u Južnoafričkoj Republici.

Pogledao me je onim svojim blagim, iskrenim pogledom i samo prozborio:

-Ne mogu, protiv sebe...

Znao sam da ću dobiti takav odgovor čim sam postavio to pitanje. Znao sam kakav je čovjek i koliko drži do sebe, porodice, svog dostojanstva.

Fudbalski sport Republike Srpske izgubio je jednog velikog čovjeka, trenera, pedagoga...

Najviše je izgubila njegova porodica, a iskreno se nadam da je sada na nekom drugom, boljem mjestu...Mirno ti more, Maka...