Patrijarh Pavle, svetovno Gojko Stojčević, i svi mi zajedno, ma ko bili i ma šta o sebi mislili!
Niko kao On, na smeni 20. i 21. veka, nije čoveka snažnije upozorio da život nema smisla ako u sebi ne nosi žar sa čašću i poštenjem; pa onda: ko izda sebe izdao je celi svet, upozoravao je, potom: kad imaš više prošlosti nego budućnosti onda si nešto i naučio…
O, da!
On je rekao: “budimo ljudi”, ko zna koliko je to puta rečeno, ali nikad nije odjeknulo kao kad je On izgovorio te dve reči.
Bio je jedina nada, i ostao do današnjeg dana, kad se spustila strašna zavesa minulog balkanskog rata i srpskog stradanja…
Evo čoveka, kaže Pilat, kad su doveli bičevanog Isusa!!!
Obuzele su me sve te misli, kad sam nagrađen, ili bolje rečeno darovan, bronzanom statuom Patrijarha Pavla, koju su dobili: Milorad Dodik, Željka Cvijanović, Radovan Višković, Ljubiša Ćosić, Vlado Ostojić, Milenko Đaković, Draško Milinović, Nebojša Draškić, Sreto Božić i Vijeće srpske nacionalne manjine u Glini.
Kad nagrada nadraste sve nas zajedno, a nadrasla je, samo su nebo i istorija dostojni sećanja i pamćenja ostali iznad nas, kao uzor i opomena! Badava sva priznanja koja sam dobio u Banjaluci, Beogradu, Modriči, Beču, Madridu, Parizu, Sarajevu, Zagrebu, Lušci-Palanci, na Imljanskoj visoravni, primao sam ih u kafani “Maraton”, u velikoj koncertnoj dvorani u Beču, u trofejnoj galeriji slavnog Reala, u zbornici škole koju sam pohađao kao dečarac “Dositej
Obradović” na svom Obilićevu – Mejdanu…
Sport, kojem pripadam, fudbal pogotovo ne može se odvojiti od života. U njemu uživaju, igrajući ga i gledajući ga, svi na kugli zemaljskoj: crni, beli, kosooki, bogati i siromašni, znani i neznani, kuljaju uzvišene emocije radosti i tuge, idoli i junaci se slave, navijačke strasti oplemenjuju čoveka, sve je igra i pesma, nema stradanja i stradalništva, ako ga ne donese ovo doba.
Baš tako sam doživeo priznanje – dar bronzanog Patrijarha Pavla Odbora za pomoć Srbima Kosova i Metohije, jer je upravo fudbal širom otvorio vrata bratstva jednog naroda s Kosmeta i Republike Srpske. Učinio je to Milorad Arlov, čovek humanitarac, po prirodi dobrica, i sam prošao sve i svašta, stradalnik s Korduna, možda uvek ne nailazi ni na razumevanje, ko će drugom priznati da je bolji od nas, ali ne odustaje, ponekad i nemoguće pretvara u stvarnost! Progovori i energija nekadašnjeg fudbalera Mladosti iz Topuskog, Jedinstva iz Vrginmosta, Banije iz Gline i Petrove gore iz Vojnića.
Verovao čovek, ili ne verovao, nikad se neće dokazati da li Boga ima ili nema, ali hoće ko su ljudi, a ko oni drugi?!
I, tako!
Bronzani Patrijarh Pavle stoji baš tamo da ga svaki dan susretnem desetak puta, hrabri i nekom čudnom dobrotom upozorava…
Uvek je sve do ljudi!
Sportski žurnal