Dušan Mutić, profesor filozofije, banjalučki boem, bio je poseban lik čije je stvaralaštvo, zahvaljujući književniku Ranku Risojeviću, satkano u knjizi “Na sastanak kasnim”, još pre više od 40 godina, ali i danas mnogi Mutića pominju, citirajući njegove misli. U znamenitim “Znakovima pored puta” ističe ga i Ivo Andrić da je u Banjaluci upoznao lokalnog filozofa Dušana Mutića i prvi put čuo reč “vatrirati”, što je značilo “energično, čak žestoko, govoriti”.
Čuveni slikar Živorad Žika Pećarić, u svojoj monografiji o svom profesoru Dušanu Mutiću piše kao o čoveku koji je ostavio traga i u njegovom odrastanju, prepiričavajući kako je nadvisio stasitog, kao Apolon, Bogdana Cvijetića, tada rukometaša svetskog glasa, u “trokutu”, fizičkoj razvijenosti, a da je “Žika” bio sudija i “presudio” u korist Mutića.
Omiljeni profesor je pisao svoje balade i rimovao svoje misli i o sportu, kao o najslavnijem Borčevom fudbaleru Knezu “Tomo Knez, sitan vez”, pa o slavnoj generaciji rukometaša Borca, onda o čuvenom fudbaleru Englezu Alanu Bolu “Bol daje gol!”
Pero Perović otac banjalučkog rukometa kaže da je u hotelu “Bosna” često znao slagati misli o njegovoj generaciji u stilu: “rukomet nije pucomet, on je sportski slavomet, kad se raspali Borčev vatromet...”
Ili njegov stih o Banjaluci, kojeg su znali svi bokseri Slavije, govorio mi je Sredoja Zekanović, doživljavali su kao klupsku himnu: “Siđi zvezdo Danico s neba, ogrnuta antologijskom togom stiha, prošetaj u luku gradom aleja, bujnu bajnu vidi Banjaluku...”
Davno je Dušan Mutić otišao sa ovog sveta, ostala je mala, ali vredna zaostavština, pamte ga njegovi đaci i drugari, sve ih je manje, sportisti, tek njih je sve manje, možda i zbog toga što je njegov rođeni brat Boris Mutić, nekad sjajni sportski komentator na Televiziji Zagreb, koji je važio za jednog od najrečitijih i najpismenijih sportskih novinara, upamćen, između ostalog, i po komentaru u Dnevniku neodigrane utakmice Dinamo – Crvena zvezda, 13. maja 1990. godine: “Da li smo to mi navijači Dinama ili Crvene zvezde, Hrvati ili Srbi, možda je to neki balkanski način iskazivanja. Ali, to se obično sve završi nacionalnim podelama i bojama, a ne samo na klupskim. Tu smo što smo i tu smo gde smo. Ovo je ratni izveštaj sa stadiona Maksimir...”
I, tako!
Na sastanak, manje-više, svi kasnimo…