Dobri ljudi, naši ljudi pamte se. I večno traju. Boljeg od Dr Milana Jelića fudbal Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, ove dejtonske, do danas imao nije. To će vam potvrditi i Trebinjac Đorđe Vučinić, pa Mišo Maunaga u Istočnom Sarajevu, Dragan Jevtić u Višegradu, Radomir DŽinkić u Milićima. Profa Ratko Radovanović iz Bijeljine svakodnevno sa Brankom Lazarevićem priseća se prijatelja i saradnika, ali i Božo Spasojević u Doboju, Boro Railić u Derventi, Mitar Lazić u Novom Gradu, više od pola Banja Luke čuva u sećanjima fudbalofila sveta i građanina planete.
Pre nekoliko dana, dok su ispijali jutarnju kafu u jednom lokalu na obali Vrbasa čuveni pisac i novinar Tomo Marić i potpisnik ovih redova, a oba su dugi niz godina ruku pod ruku sa Sportskim žurnalom, dugo su gledali u reku koja i prvih dana jeseni ume biti bistra ili zelena. Svaki žubor je nešto govorio. Samo dvojica prijatelja dugo su ćutali. Kasnije su se poverili, mučile su ih iste misli. A kako drugačije kada dolazi 30.septembar. Ovaj je trinaesti bez druga i prijatelja, skoro pa brata, bez prvog čoveka fudbala u Srpskoj i u BiH, bez šestog predsednika Republike Srpske, bez državnika, političara, bez izvanrednog privrednika i direktora, bez omiljenog profesora među studentima, bez drugara kod gospode i gospodina kod drugova.
Da je poživeo, Dr Milan Jelić bi fudbalsku Republiku Srpsku pozlatio, a taj sjaj obasjao bi i čitavu BiH. Fudbal je razumeo i voleo, ljudima je dušu darivao, a takvi večno traju. Modriči se nije dalo da postane evropski klub, a bila bi sa Borcem, Leotarom, Radnikom, Slavijom... često na međunarodnoj sceni. Stasavali bi mladići koje bi u Novom Gradu, Gradiški, Srpcu, Doboju, Brodu, Brčkom, Ugljeviku, Sokocu, Bileći... pratili emisari poznatih evropskih klubova. Možda bi Republika Srpska sa svojom reprezentacijom marširala Evropom, možda bi i BiH sve češće učestvovala na fudbalskim smotrama Evrope i sveta.
Koliko možda bez odgovora, iako je odgovor poznat svima i svakom.
Ljudi koji iz blizine posmatraju ljudske naravi nikada ne greše!
U čestim druženjima sa, verovatno, najznačajnijim Modričaninom koja je ovaj grad podno Majne imao sportski novinari čuli bi njegova razmišljanja, ideje, planove. Daleko je video, na kraj sveta, ako je njegov svet kraja imao. I poštovao bi poslenike žurnalizma, svestan da u njima ima saradnike, prijatelje i poznanike za svako poštovanje.
Cenili su i Dr Milana Jelića većina njih: Tomo Marić, Dragiša Ćorsović, Dragan Pajić, Dragan Novaković, Draško Milinović, Vid Blagojević, Slavko Basara, Miodrag Simeunović, Dobrivoje Bobi Janković, Peđa Sarić...
Onda i ne čudi što u svakom razgovoru, bar jedan put dnevno, neko od njih kaže nešto što je vezano za besmrtnog čoveka sa Trebave koji je izrastao u velikana. I sve te priče nekako postanu česte poslednjeg septembarskog dana.
Poput filma „Predsednik“ o životu i radu Dr Milana Jelića, predsednika Republike Srpske i čoveka sporta i fudbala, te priče govore o državničkoj i ljudskoj posvećenosti svom narodu, o mladosti koja uvek ide uzvišenom cilju, a tada je i život velika priča, upravo onakva kakva je bila životna priča Milana Jelića.
I ove godine, a kako drugačije, na stadionu u Modriči igraće se fudbal u slavu Milana Jelića. Memorijala, jedanaestog po redu, neće biti. Pandemija mu se na tom putu isprečila. Međutim, ove godine selekcije PFS Banja Luka i PFS Doboj zahvaliće velikanu što je postojao. Na otvaranju te utakmice, ali i njenom zatvaranju trebao se naći srpski član Predsedništva BiH Milorad Dodik, ali je zbog državničkih obaveza sprečen doći u Modriču. Poslao je pismo sećanja na prijatelja i saradnika. Očekuje se poznati novinar i publicista Tomo Marić i Milanov sin Petar Jelić.
Svojim pismom sećanja na Dr Milana Jelića, Milorad Dodik još jednom je pokazao da je čovek, državnik, patriota, prijatelj, neko ko voli Modriču, decu, sport. Modriča to pamti i zahvaljuje mu za borbu, za viziju i kreaciju sve izvesnije budućnosti generacija koje dolaze.
Nije čudno što je i Tomo Marić u Modriči, kao koliko puta do sada. On joj je prijatelj. Sve u Modriči doživljava izuzetno dragim i isto toliko bliskim.
A Petar Jelić? Očev istinski naslednik. Dete Modriče! Danas čovek u punoj stvaralačkoj snazi. Izdanak ovog kraja za ponos i diku.
Dakle, pamtiće se Dr Milan Jelić dok je sveta i veka. Njegove ideje i viziju teško je dostići, ali služiće kao primer kako treba i putokaz kuda ići.
Predsednik!
Čovek!
Milan Jelić!
Veličina koja je 30.septembra 2007.u 52.godini života zaplovila svojim morima.
Niko nikada nije zaustavio vreme, a večno ostaje dilema da li su minuli bolji dani, ili smo tada bolji bili mi.
Predsednik Milan Jelić!
Biće da dane ne treba da brojimo, izuzev za godišnjice i za sećanja, već da ih učinimo vrednijim.
Milan Jelić!
Besmrtnik!
Spomenik!
Najčešće se vidi kad se od njega udaljavamo, baš kao što se čovek najčešće poštuje rečima, a voli večnim ćutanjem. Zato čovek i jeste ono u šta veruje. I ono što voli. Čuješ li nas predsedniče, Milane Jeliću?!