Često mi na pamet padne Peđa Danilović koji je prestao da trenira kada mu je postalo mrsko da veže pertle i da ide na trening (vjerovatno je i stanje na bankovnom računu dosta uticalo na to).

Navede me na razmišljanje kad je stvarno dosta baviti se sportom? Sjetim se i koliko puta sam izjavila “ Što ovo meni treba u životu?!” Međutim, ono što primjećujem u posljednje vrijeme je prerano zasićenje koje igrači osjećaju.

Sport kao zabava dok se ide u školu, a poslije se ipak znaju prioriteti. Povlači li to i problematiku loše plaćenosti za bavljenje sportom? Čime motivisati igrače da duže treniraju, da ne odustaju od sporta, da ne bacaju olako sve godine truda i rada kako bi savladali igru?

Kad je zaista dosta? Onda kada ne osjećate zadovoljstvo dok igrate, onda kada vam atmosfera i okruženje ne odgovaraju jer šire negativnu energiju, onda kada vidite da ne doprinosite razvoju igre i kluba... ali ne odustajati onda kada naiđe prva kriza i kada znate da možete još mnogo toga pružiti.