Foto: The42

Pariz je grad ljubavi i svjetlosti. Grad mnogih znamenitosti poput Ajfela i Luvra. Međutim, Pariz neće ostati u lijepom sjećanju navijačima Arsenala radi jedne tmurne i kišne majske noći.

Fudbal sam počeo pratiti sa sedam godina. Odmah sam zavolio Crvenu zvezdu. Jedan od prvih mečeva koje pamtim jeste Zvezdina pobjeda nad Kijevom od 2-0 i golom Ivana Gvozdenovića. Nekih mjesec dana kasnije, gledao sam prvi put Arsenal. Arsenal je igrao derbi Sjevernog Londona sa Totenhemom. Kao klinac kada bih gledao neke strance, navijao bih za one gdje ima neki naš fudbaler. Pitao sam oca da li ima neko naš na ovoj utakmici a on reče ima Goran Bunjevčević u Totenhemu. Tako sam ja navijao za Totenhem u tom meču radi pokojnog Bunje.

Arsenal je odigrao sjajno i pobijedio. I ne samo što su pobijedili nego su igrali sjajno. To se dešavalo pred kraj 2002. godine i jasno vam je kakav je tada Arsenal bio. Mene kao klinca je fascinirala igra Arsenala. Nakon meča rekao sam ocu da sam ja od tog trenutka navijač Arsenala. Otac je vjerovatno pomislio u sebi ''Mali ti ne znaš nosa obrisati a da znaš šta je Arsenal.''

Međutim, ja sam svoju riječ održao. Svih ovih godina sam ostao vjeran Arsenalu. Bilo je tu svega. I uspona i padova i lijepih i ružnih momenata ali uvijek sam ostao uz ''Topdžije''. Mada, ruku na srce poslednjih godina sreća uz Arsenal je bila ređa pojava nego ispunjena predizborna obećanja balkanskih političara.

Jedan od najbitnijih ali i najtužnijih momenata tokom 18 godina praćenja Arsenala bilo je finale Lige šampiona. Tog 17. maja, Arsenal se sastao u finalu sa Barselonom sa Ronaldinjom, Etom, mladim Mesijem i ostalima.

Sjećam se toga dana kao sada. Igrali smo fudbala u školi. Ja sam tih dana bio isključivo u jednom dresu. Dresu Tijerija Anrija. Bio je to žuti dres sa brojem 14 a naprijed je bila čuvena oznaka O2. Igrajući fudbal u školskom dvorištu, zamišljao sam da sam Anri. Anri koji će odvesti Arsenal do titule prvaka Evrope.

Kako se meč približavao, uzbuđenje je raslo. A kako i ne bi kad si klinac od 11 godina kojem je svejedno tada šta se dešava u svijetu i državi. Nemaš brige a realno nemaš ni dovoljno pameti za neku brigu. Jedino što tebe tada zanima jeste sport i utakmice. A meč nisam nespreman dočekao jer sam se ''naoružao'' grickalicama koje su neophodne kad se gleda neka velika utakmica.

Meč je počeo a srce je lupalo 100 na sat. Međutim, prvi bitan detalj i šok. Bio je to kao nokaut u režiji braće Kličko. Jens Leman srušio je Ludovika Žulija van kaznenog prostora i dobio je crveni karton. Izašao je Pires a ušao Almunia. Već tada su mi lađe bile potonule i mislio sam da je gotovo. Ali tada je fudbal pokazao zašto je toliko poseban.

Foto: Arsenal

Prvi do gola je došao Arsenal. Tijeri Anri je centrirao a Sol Kempbel pogodio je za 1-0. Radost je bila takva da sam pretrčao valjda svaki milimetar kuće proslavljajući Kempbelov pogodak a koliko sam se derao vjerovatno me nisu čuli samo u mom Prnjavoru nego i u Derventi, Banjaluci i još nekim okolnim gradovima.

Međutim, znao sam da je kraj daleko ali sam bio mnogo mirniji nego u trenutku kada je Leman dobio crveni. Kako je meč tekao, kiša je počela poadati i pojačavati. A na nekih 20ak minuta do kraja, desio se trenutak koji će me proganjati dok sam živ.

Arsenal se branio a Barsa napadala. Međutim, Arsenal je odradio sjajnu kontru. Tijeri Anri izašao je  1 na 1 sa Viktorom Valdesom. Pred očima su mi se već smjenjivale scene Anrijevog slavlja nakon gola i Arsenalovo slavlje uz podignuti pehar namijenjen prvaku Evrope. Ali nažalost, nije bilo suđeno. Anri nije iskoristio šansu i propustio je priliku da dotuče Barsu.

A kad ne dokrajčiš ranjenog lava, taj lav te na kraju kazni. I bilo je tako. Golovima Larsona i Beletija, Barselona je došla do preokreta i vodstva 2-1. Iako je bilo vremena čak je i meni bilo jasno da nema šanse za povratak. I nije ga ni bilo. Barsa je slavila i došla do svoje tada druge titule prvaka Evrope.

Foto: FourFourTwo

A kako se meč bližio kraju, kiša je bila sve jača i jača. Kao neka prokleta simbolika kojra predstavlja suze svih nas kojima je Arsenal u srcu. A suza je bilo i to more njih. To je bio jedini put u životu da sam plakao radi Arsenala i imao neprospavanu noć. 

A taj meč kao da je odredio naredne godine Arsenala. Kao da je sa Anrijevim promašajem otišao veliki Arsenal sa šampionskim mentalitetom. Do dana današnjeg se Arsenal nije oporavio od tog poraza i od tada je krenuo pad Arsenala.

Kao i nakon svake, tako i nakon ove utakmice ostaju brojna pitanja. Da li bi bilo bolje da je Venger izveo nekog drugog a ne Piresa kada je ubacio Almuniju ? Da li bi Arsenal postao šampion da je Anri dao ''onu'' šansu ? Kakva bi bila dalja istorija Arsenala da je postao prvak Evrope ? To su pitanja koja će navijači Arsenala sami sebi vječno postavljati a na njih odgovora prosto nema.

I iako je od ovog poraza i ove majske noći prošlo 14 godina i dalje boli. Boli kao kad vam neko vadi zub bez anestezije. Boli do te mjere da ni dan danas nemam snage pogledati golove i šanse sa ove utakmice jer postoje neke stvari koje ne želite vidjeti ponovo.

Možda ću nekada pogledati golove i šanse sa te utakmice ali ću tada vjerovatno biti senilan i neću biti svjestan šta gledam. A do tada mogu reći samo jedno.

Nije nam nažalost bio suđen ''ušati''.........