Posmatram sedmogodišnjaka kako prvi put ulazi u svlačionicu i izlazi na teren među nepoznate dječake. Pokušavam da mu na licu odgonetnem o čemu razmišlja, da li ga je strah od nepoznatog, hoće li zaplakati.

On tumara naokolo, sudara se sa samim sobom, ne zna šta treba da radi. Klima glavom na trenerove riječi, ali se iz aviona vidi da ništa ne razumije. A šta rade ti nepoznati dječaci?! Daju primjer nama odraslima... ne samo primjer, nego i ozbiljnu lekciju, sportsku i ljudsku. Ti divni dječaci prilaze novom drugaru, tapšu ga po leđima i bodre. Objašnjavaju mu šta i kako treba, uz osmjeh i iskrene simpatije. Svaki njegov mali uspjeh nagrade aplauzom.

Fascinirana tom količinom empatije, jedva zadržah suze. Po glavi mi se počeše rojiti misli zašto sam toliko iznenađena. Zar je toliko neobično pomoći drugome?

Kad pokvarimo djecu svojim ambicijama, lažnim moralom, pametovanjem, podozrivim pogledima i komentarima, dvoličnošću?

Kad im nametnemo da se brinu samo o sebi i ličnoj koristi?

I ne samo kad, nego i zašto?

Nadam se da će ti dječaci što duže zadržati dječiju nevinost i jednostavnost u sebi, da će izrasti u dobre i poštene ljude, da će uvijek pomagati jedni drugima. Želim im da izrastu u velike sportiste i još veće ljude.

Nekako to u sportu treba da ide zajedno, dobar sportista- dobar čovjek.