Nigde na planeti, kao na Balkanu, ne važi aksiom života - ako ne znaš svoju istoriju, osuđen si da je živiš! Nepisano, ali oporo dokazano, pravilo o istoriji upotpunio je revolucionar i narodni heroj Drugog svetskog rata, intelektualac evropskog ranga Veselin Masleša, svojim razmišljanjem i ocenom – istorija jeste učiteljica života, samo što imaju dobre i loše učiteljice!
Eto ga, de!
U balkanskim protivrečnostima našli su se i Banja Luka i Fudbalski klub Borac, kojem je upravo Veselin Masleša, bio kum i dao mu ime, a Borčevo trajanje od gotovo stotinu godina, kroz nekoliko knjiga, tumačio je isključio Aleksandar Ravlić, koji će, u bh stradalništvu, napustiti Banja Luku i otići u Hravtsku. Od tada se potpisivao kao Aleksander Ravlić, nemilice blateći Banja Luku za sve i svašta, umesto da objasni kako u njegovim silnim knjižurinama, brojne i o Banja Luci nema ni slova, čak ni u fusnotama, o svirepim pokoljima u Drakuliću, Bijelom Potoku, „Crnoj kući“ i tvrđavi Kastel u vremenu zloglasne ndhazije. Kod tog i takvog „publiciste i istoričara“ i istorija Borca, ne kritički je hvaljena do nebesa, a ne utemeljeno kuđen „režimski i velikosrpski“ Krajišnik, najčuveniji klub Vrbaske banovine kojem su istu presudu – zabrana za sva vremena, izrekle i ustaše i komunisti!
Istorija se prosula kao jeftina limunada!
Nedavno je mladi istoričar Vladan Vukliš, zajedno sa Marijanom Todorović – Bilić, objavio sećanje Žarka Lastrića, potomka poznate ovdašnje antifašističke porodice, Hrvat po nacionalnosti, koji je svedočio o Banja Luci i Borcu, u vremenu NDH. Govorio je, gotovo isto, kako su i meni svedočili u vremenu komunizma svedoci tog doba Jovica Cvijetić, Petar Pero Perović, Predrag Gugo Lazarević, Hrvoje Magazinović... pre svega su tvrdili da je Krajišnik bio najbolji i najorganizovaniji klub Vrbaske banovine, imao komforan svoj stadion, u minijaturi kao bečki Prater, da su u Krajišniku igrali najbolji fudbaleri ovog dela Balkana, bili oni muslimani, Hrvati, Jevreji..., Srba je bilo najmanje, ali su ga vodili najugledniji i najbogatiji Banjalučani, mahom Srbi na čelu sa porodicama Divjak, Popović, Milanović, Ivezić, Stričević..., a da je Borac bio omiljen kod radničkog sveta, kako igrači tako i rukovodstvo kluba na čelu sa Rudijem Hiterom, Veljkom Đorđevićem, Mustafom Softićem..., jedva sastavljali kraj s krajem.
Kad je došlo zlo doba, i među Borčevim članovima bilo je i onih koji su prišli ustašama i okrvavili ruke. Borac je nekoliko utakmica odigrao i u fašističkoj tvorevini NDH. Kad je čestiti deo Banja Luke osudio taj potez, većina članova Borca povukla se u šume, među ilegalce partizane i tamo ostali do kraja rata. Kad je stigla sloboda, a neki od Borčevaca izrasli u političke autoritete i junake rata postali su vodeći klub ne samo u Banja Luci, već u celoj Krajini. Bilo je i preterivanja, pomalo su se i inskonstruisale priče o Borčevim narodnim herojima. Nije da ih nije bilo, ali se i preterivalo. Komunisti su , ako niko pre njih, postigli nemoguće – postali vlasnici svega postojećeg, pa tako i istorijske istine! O Krajišniku se nije smelo ni govoriti, sve do devedesetih godina minulog veka!
Hoćemo li sada najlepše, bilo ih je najviše, ali i ulepšane ponegde i preterane stranice Borčeve istorije morati da brišemo; dug je i težak put do pravde i istine, pogotovo dug, dug, dug...