Djeca vole da se igraju. Nekada su djeca voljela normalne igre a danas su te igre nažalost na raznim ekranima za koja djeca sjede i otuđuju se. Iako spadam u grupu koja je imala normalno djetinjstvo bez prevelike količine ekrana, ipak sam i ja kao klinac igrao jednu igricu.

Fudbal sam počeo pratiti pred kraj 2002. godine. Nekih godinu dana kasnije, počeo sam igrati i prvu svoju igricu. Rođaci su me naučili da igram Čempionšip Menadžer 01/02 (mi smo tu verziju imali). Ja tada sa osam godina sam tu igru doživio kao što bi vjerovatno doživio i svaku drugu. Međutim, vremenom sam počeo shvatati da je to jedno veliko blago.

Taj čuveni menadžer mi je do današnjeg dana ostao omiljen od svih verzija menadžera. Igrao sam mnogo njih, od tog čuvenog CM 01/02 pa do ovih novijih. Međutim, nisam neki fan ovih novijih verzija iako imam i na njima uspjeha. Previše su detaljni i iskreno dosta smaraju sa nebitnim stvarima.

A čuveni CM 01/02 je bio tako jednostavan a opet tako kvalitetan. Toliko moćan da ga i dan danas znam zaigrati kad uhvatim vremena. Jednostavno, to je posebna igrica koja je obilježila moje i djetinjstvo a i odrastanje ako govorimo o igricama na računaru.

A kao i svaka igrica i ova je imala svoje ''cake''. Mogli ste tako za pomoćnog trenera dovesti Fergusona, Vengera, Kapela samo ste im morali prvo dati ugovor na mjesec dana a onda bi bez problema produžili ugovor. Takođe, igrica je imala neke igrače koje ste prosto morali imati. I nisu to igrači koji su pravili čuda u stvarnom fudbalu. To su igrači koji su bili sjajni na igrici ali ne i u stvarnosti. Landon Donovan bio je sjajan i on je donekle još i imao dobru karijeru u stvarnosti. Međutim, pobjedu su odnijelai dva Bjelorusa, Sergej Nikiforenko i Maksim Cigalko.

U profesionalnom fudbalu ni jedan ni drugi nisu napravili ništa specijalno. Međutim, na igrici ste sa njima mogli sve. Nije bila bitna ekipa u koju ih dovedete, rezultat je bio zagarantovan. Tako sam sa njima dva puta vodio Hajduk iz Splita do titule u Kup Uefa, bezbroj domaćih titula i finalu Lige šampiona. Sa njima sam tri vezane Primere uzeo sa Viljarealom, bio dvostruki prvak Francuske sa Renom, redovni učesnik LŠ sa Bolonjom. A priznaćete, te ekipe i nisu baš toliko moćne za neke rezultate.

Naravno, donosili su mi obojica dosta i u većim ekipama ali ove sam nabrojao čisto da vidite njihovu snagu. Tek je to moćno bilo kad ih dovedete u Bajern, Romu, Arsenal, Ajaks. Trofeji su prosto zagarantovani bili a njihova statistika nenormalna. Kombinovano bi išli o 50+ golova u sezoni a znali su i 60 prebaciti.

Zahvaljujući ovom tandemu, imao sam srećno odrastanje kad je u pitanju igranje igrica. I ja kao pajser sam uspio imati zadovoljstvo radi rezultata na igrici. Da, jeste samo igrica ali je CM 01/02 takva igrica da kad izgubite bitan meč, inercija vas vuče da šutirate zvučnike (ne pitajte kako znam).

A jutros kada sam ustao, doživio sam šok. Ulazim i vidim vijest da je preminuo Maksim Cigalko. Prvo sam se nadao da je neslana šala i da nije istina. Ali nažalost, istina je. Veliki Maksim Cigalko preminuo je. Iako nikad nisam gledao uživo utakmicu na kojoj je igrao, Cigalko je na neki način bio jedan od junaka moga djetinjstva i odrastanja. Vijest da je preminuo, šokirala me momački što bi se reklo.

Jednostavno, kao da je dio mene otišao. Svako ko je igrao razne verzije menadžera, složiće se da je Cigalko najbolje urađen igrač za kojeg u stvarnosti vjerovatno niko nije čuo. Kako se desilo da ga tako dobro urade u igrici u odnosu na stvarnost, ostaće misterija. Međutim, ko god da je zaslužan za to, hvala mu do neba.

A hvala i Maksimu za sve lijepe momente tokom igranja CM. Hvala mu za sve uspjehe, trofeje i golove. Iako se preselio na ljepše mjesto, legenda o Bjelorusu živjeće vječno kod svih ljubtelja legendarne igrice.

I mogao bih još dosta pisati o ovome ali nemam vremena. U čast Maksima, krećem novi sejv na legendarnom CM 01/02.......