Foto: NBA.com

U jednoj od svojih poznatih pjesama, legendarni Toma Zdravković kaže ''Prokleta je ova nedelja.'' Takva je bila i ta kobna nedelja 26. januara 2020. godine.

Nedelja je generalno dan ispunjen sportom. Tako je bilo i te nedelje. Mnogo sporta a sve se završavalo sa mnogo košarke, počevši od ABA lige pa na kraju do NBA lige. Na sve to, Denver Nikole Jokića igrao je u ''evropskom'' terinu i djelovalo je da će dan biti sjajan za sve košarkaške sladokusce, kakav sam i sam.

Međutim, taj dan će biti zapisan u istoriju kao jedan od najtužnijih dana u istoriji košarke. Gledao sam Mornar i FMP kao uvertiru za duel Denvera i Hjustona. Na poluvremenu sam otišao da se istuširam a kada sam se vratio čekala me poruka od druga. Napisao je da je poginuo Brajant.

Nesvjestan šta se dešava bukvalno sam u prolazu upitao koji Brajant ? Kobi ? Odogovor je bio da je Kobi poginuo. Mislio sam i nadao se da je neka morbidna šala u pitanju. Međutim, kada sam ušao na tviter vidio sam da su informaciju prenijeli svi relevantni novinari u Americi. Uslijedio je šok a potom i nevjerica.

Meni Kobi nikada nije bio omiljeni igrač. Čak štaviše, nikada mi nije bio ni u TOP20 omiljenih igrača. Prosto, cijenio sam ga kao doktora košarke ali ga nisam volio. Pa opet, kad sam shvatio da ga više nema, suze su tekle kao da mi je neko u porodici nastradao. Jednostavno, tog trenutka kada je Kobi nastradao, košarka je tako mnogo izgubila. A da stvar bude još gora, sa njim je nastradala i njegova malena kćerkica Džidži.

I to je najnevjerovatnije u cijeloj priči. Kobi je bio neustrašiv. Strah na terenu za njega je bio nepozata riječ. Ma kakva situacija bila, a ko mu rival bio, igrao je i preko maksimuma i bez straha uzimao one najbitnije šuteve. Naravno i proašivao je ali ije bilo straha i uvijek je bio spreman preuzeti odgovornost.

A otišao je na tako šugav način. Čovjek koji se ničega bojao nije, otišao je na bolje mjeto u neviđenom strahu. Nije se on bojao za sebe. Jednostavno je bio takav čovjek. Ali možete samo zamisliti kakav je strah imao za vlastito dijete. Otišao je u vječnost na najironičniji način. Takav mentalitet šampiona i takva hrabrost a otišao je sa toliko straha u očima jer je bio svjestan da će mu dijete nastradati a da on ne može učiniti apsolutno ništa.

I šta ti je ljudska sudibna. Svi ćemo nekada umrijeti. Prosto je tako. Nismo besmrtni i svi ćemo nekada otići na neko bolje mjesto. Ali zar je takva legenda i takav šampion poput Kobija morao otići na tako šugav način ? Zar je morao otići tako mlad ? Zar je morala sa njim nastradati i malena Džidži ? Očito da je sudbina htjela da bude tako, tako šugavo, odvratno i bilno.

Iako je prošlo tačno godinu dana od kada se nesreća desila, i dalje djeluje kao da je Kobi sa nama. A realno takve legende nikad ne umiru i postojaće sjećanje na njih dok je svijeta i vijeka. Svi ljubitelji košarke će se uvijek sjećati Kobija kao jednog od najvećih ikad i nekog ko je uradio vjerovatno najviše na popularizaciji same košarke.

A iako je prošla godina otkako se sve desilo, i dalje boli. Boli neopisivo i u želucu je neka odvratna mučnina. I opet, suze teku dok kucam ovaj tekst. Teku kao one proklete nedeljne večeri kada sam kucao tekst posvećen Kobiju. A siguran sam i ako budem za par godina opet pisao o Kobiju, opet će suze teći jer jednostavno nemoguće je drugačije pisati o Kobiju nakon svega.

Jednostavno, kao nekome ko košarku može gledati 24h dnevno, teško je prihvatiti da jedan od najvećih ode na takav odvratan način. Ma koliko se trudio, prosto ne mogu prihvatiti to. A vjerujem da nisam jedini.....