Ovih dana, gdje god pogledam, koji god sport odgledam, slična tematika. Gasol se vraća u Barselonu ili gdje već, Ibrahimović u reprezentaciju, Todorović najbolji igrač odbojkaškog kupa u Srbiji, Spalević opet na terenu. I ništa ne bi bilo neobično, da se uporno ne potenciraju njihove godine. Ako se udubite u izjave skoro svih javnih glasila, rečenica je slična... u tim godinama tako igrati... sa toliko godina u odličnoj formi i sl.

Frančeska Pićinini, najbolja italijanska odbojkašica svih vremena, još uvijek igra u klubu koji je pobijedio strašni Vakif (u kojem kao sat igra isto vremešna Maja Ognjenović sa svojih 36 godina) u sred Istanbula, ima 42 godine. Komentator ju je opisao kao vremešnu legendu odbojke. Živa - sahranjena, igra polufinale CEV kupa, jedno od najprestižnijih takmičenja.

Šta želim reći pitate se?!

Kopkaju me dvije stvari. Prvo, ako je neko fizički sposoban da odgovori zadatku, sportskom ili bilo kojem, šta koga briga koliko godina taj ima? Ne uvećava se veličina igrača njegovim godinama, nego njegovim znanjem i umijećem. Drugo, možda i važnije, zašto su ti “vremešni” sportisti još neophodni? Spoj iskustva i mladosti je najbolji recept svakog tima, to i vrapci na grani znaju.

Ali... zašto su ti (opet ću ih nazvati) “vremešni” igrači još uvijek među najboljim, najsrčanijim, najmotivisanijim igračima? I zaista je pogrdno nazivati ih vremešnim. Ako je to jedini argument zašto oni ne treba da budu na terenu, sramota je. I naravno poruka za mlade igrače... Omladino, trgni se, jer je sramota da više srca i snage imaju oni koji su u sportu sve prošli, nego vi koji u svijet sporta tek ulazite.