Dok je trajala borba da se Borac ozvaniči, što će biti i učinjeno 4.jula1926.godine, na banjalučkom polju, u igri „raja protiv raje“,ili kvartovskih okršaja, svejedno, jednu ekipu zvali su „Crveni“, pretpostavljajući da će ona biti okosnica novog kluba – RSK“Borac“.

Bili su tu: Božo Nikolić, Božidar Braco Ilić, Zdravko Šerbula, Mišo Čevraga, Mladen Marčeta, Karlo Popić, Franjo Lemajić, Zdenko Cimburek, Vlado Trtak, Toni Beler, Ivica Valenčić, pa Jusufbegović, Pavlinić, Vuković, Eberhart…

Posle se pokazalo da je to i bila okosnica Borca.

Prvo značajno takmičenje bio je turnir u Sarajevu 27.maja1928.godine. Nalik svim nekadašnjim turskim kasabama, Sarajevo se prostrlo u dužinu, s obe strane reke Miljacke. Nekoliko drvenih mostova, brojne drvene džamije, dominiraju pravoslavna i katolička crkva u samom centru, prostrane bašte, haremi pokraj ulica, zanatski deo zove se „Baščaršija“, ispresecana sokacima, a s njihove obe strane kovačnice, kujundžici, domaće kuhinje, čevabdžinice, prodavnice stakla, sukna, beza… Sve firme ispisane ćiriličnim pismom.

Turnir je organizovan povodom otvaranja radničkog stadiona, na dotadašnjem igralištu RSK“Hajduk“, izgrađene su nove tribine sa hiljadu sedećih mesta, podignuta ograda, teren poravnat kao izoblani stol. Priređen je i radnički splet svih stručnih i kulturno – sportskih organizacija, kao i prvi Kongres Saveza radničkih kulturnih i sportskih društava BiH u Kraljevini Jugoslaviji. Zajedno sa fudbalerima Borca, u Sarajevo je doputovalo i Radničko kulturno – sportsko društvo „Pelagić“. Uz Banjalučane, učesnici ove „manifestacije fizičke kulture proletarijata“ bili su Borac iz Jajca i Višegrada, Proleter iz Teslića, te sarajevski klubovi Hajduk, Željezničar, Borac i Slavija.

Pobednika je očekivao veliki pehar, iskovan u Hasibovoj kovačnici na „Čaršiji“, posle obrađen u kujundžinici, ukrašen filigranima, tako da je celo vreme u iščekivanju turnira, bio ukras celog ovog dela Sarajeva, isturen ispred Hasibove kovačnice, ljudi su ga zagledali, opipavali, okretali sa svih strana… takav trofej još nije viđen.

Banjalučani su bili najbolji na turniru, pobedivši imenjaka iz Jajca 7:1, višegradski Borac 2:1, a odličnu igru pružili su u finalu savladavši 4:2 Proleter iz Teslića, u sastavu: Kirbaumer, Perduv, Stefanović, Ilić, Stoisavljević, Sandić, Lađarević, Žabo, Klikić, Beler, Zembo.

Banja Luka je oduševljeno dočekala fudbalere Borca i članove Pelagića. Stvara se i veliko sportsko rivalstvo između Krajišnika, najboljeg, najorganizovanijeg i najbogatijeg sportskog kluba, ne samo u Vrbaskoj banovini već u celoj regiji, i Borca čiji igrači iz utakmice u utakmicu pokazuju zavidan kvalitet i napredak, a njegovi prvotimci izrastaju u popularne gradske likove: Emin Čejvan – Kec, Žarko Lastrić, Ivica Katić, Slavko Šeremet, Dušan Perduv, Smajo Žabo…a na fudbalsku scenu stiže i mladi mesarski pomoćnik Niko Jurinčić, u igri glavom je nenadmašan, porede ga sa Mađarom Šarošijem, u to doba jednim od najboljih „glavonogometaša“, kako se govorilo za majstora u igri glavom.

 Fudbal osvaja Banja Luku, njegovoj magiji niko nije odoleo, sve do današnjeg dana, do minule utakmice protiv Olimpika i sigurne pobede od 3:0, a ta velika sportska ljubav traje ravno 95 godina.