Foto: Eurocup

Biti veliki igrač ne znači da će taj igrač biti i veliki trener. Nema apsolutno nikakvog pravila. Neko može biti vrhunski igrač ali da se ne proslavi kao trener. Ima slučajeva i kad je neko bio prilično loš igrač ali postane odličan trener. Prosto pravila nema.

Saša Đorđević bio je vrhunski igrač. Igrač koji se nije ničega bojao. Uvijek je uzimao one ključne šuteve i igrao sjajno one najbitnije mečeve. Na kraju krajeva, trojke kao što su ona protiv Huventuta za titulu Partizana u Evroligi i kao što je ona protiv Hrvata na Eurobasketu 1997. godine, postale su već antologijske. A šta tek reći za ''ono'' finale protiv Litvanije ? To finale koje je svima tada bilo više od sporta i košarke radi svih dešavanja tih godina. To finale Sale je odigrao tako doktorski i na kraju je odveo SR Jugoslaviju do titule.

Zbog svih tih stvari kao i čivenog poteza sa transparentom ''stop the war'' tokom bombardovanja Jugoslavije 1999. godine, Đorđević je postao ''Sale Nacionale''. Postao je heroj čitave nacije i radi košarkaškog umijeća ali i radi tih drugih stvari.

O Saletovoj igračkoj karijeri moglo bi se dugo pričati i pisati. Međutim, sada nije akcenat na tome. Sale je bio vrhunski igrač ali je Sale odavno završio igračku karijeru i odavno je postao trener. Zato sada o Saletu govorimo kao treneru.

Vrhunski igrač ne mora biti i vrhunski trener i obrnuto. Ono što je loše što se često pogrešno gleda na neke stvari. Ako je neko bio vrhunski igrač, trenerske greške mu se često pravdaju na osnovu igračke veličine. Međutim, to je velika greška i primjer klasičnog neiskustva i neznanja. Da li je Sale Đorđević bio vrhunski igrač ? Jeste. Da li je Sale Đorđević vrhunski trener ? Nije i vjerovatno nikada neće biti.

Sale Đorđević je prije svega veliki motivator. Taj dio je često i ključan u vođenu reprezentacije. Prosto kada neko takav stane ispred tebe, ne mora ništa ni da kaže moraš imati motiva da gineš na terenu. Taj dio je Sale u reprezentaciji radio sjajno. Međutim, ma koliko motivacija bila ključna za reprezentaciju, mora nekada biti i taktike. A tu nastaju problemi.

Sale je veoma loš taktičar. To pokazuje njegova cijela trenerska karijera. Kada dođu oni ključni mečevi gdje taktička potkovanost trenera dođe do izražaja, Sale te mečeve obično izgubi. Tako je izgubio polfinale protiv Litvanije 2015. godine, finale sa Slovencima dvije godine kasnije a onda i četvrtfinale od Argentine 2019. godine.

Tako je is a klubovima gubio te ključne mečeve. Kada je vodio Panatinaikos, ispao je od Baskonije u četvrtfinalu i to je ispao ''metlom''. Sa Bajernom je igrao odlično u Evrokupu do onih ključnih mečeva. A onda je ispadao od Unikahe pa potom i Darušafake. 

A isto mu se desilo ponovo. Sa Virtusom se šetao Evrokupom a onda je u polufinalu doživio ono što doživi redovno kada dođu ključni mečevi. U sjajna tri meča, Uniks je izbacio Virtus sa 2-1 te su prošli u finale.

Da stvar bude gora, Saletov Virtus je definitivno najjači tim u Evrokupu. Teodosić i Belineli su nevjerovatni igrači i igrali bi u svakom evroligaškom timu. Hanter je vrhunski centar za EK nivo. Adams, Aliboegović, Marković, Vims, Abas i više su nego kvalitetni igrači za EK nivo. Međutim, Sale je opet zastao na poslednjem koraku i opet je ostao nedorečen.

A gubljenje konstantno ovakvih mečeva govori da Sale nije trener za one najveće stvari i da nije top klasa. Nije Sale neznalice i amater ali nije ni vrhunski trener što pokazuju njegovi porazi u bitnim mečevima tokom karijere.

Veliko je pitanje i šta će sada biti i kakve će posljedice proizvesti ovakav poraz i ostajanje bez Evrolige. Sale je već bio otpušten u jednom momentu tokom sezone pa je vraćen jer su igrači htjeli da bude vraćen. Sada djeluje da će biti senzacija ako ostane trener i do kraja sezone a kamoli nakon sezone. 

Jednostavno, Virtus je imao jedan jedini cilj a to je plasman u Evroligu. Sada taj cilj nije ostvaren a tada obično trener prvi ''strada''. Pogotovo je Saletu posao ugrožen jer ga svakako uprava ne m voli a sada imaju i razlog više da ga otpuste.