kristiona Vuca

Kada sam počela ovu  avanturu, da ne kažem “izlet” u svijet novinarstva, nisam očekivala ništa. Očekivati u današnje vrijeme je skupa rabota i nekako se čovjek u većini slučajeva razočara. Neiskusna u ovom formatu, amater u pisanju, jedina zamisao mi je bila da kažem šta mi je na duši u datom trenutku, da pišem u dahu i naletu misli. 

(Ne)skromna po prirodi- znaju me ljudi, ne mogu reći da mi pohvale ne laskaju i da su mi nisu vjetar u leđa. Bolje vjetar nego nož u svakom slučaju. Navikla sam da me ljudi tapšu za dobro obavljen posao, dobro odigranu utakmicu u nadi da ću tražiti “ veću lopatu” i da će uvijek moći računati na moju sposobnost, upornost i ostvarivanje tuđih ciljeva. Pravo je osvježenje kada stignu pohvale od kompetentnijih, iskusnijih i prije svega ljudi koji pohvale upućuju bez ikakve zadnje namjere i koristi. Iskreno, od srca. 

Zato, zahvaljujem na svim pohvalama. One su mi motivacija da napredujem, ne kao tamo neki kolumnista, nego kao čovjek koji uvijek želi da izvuče najbolje iz drugih, ali i iz sebe. Hvala!