XS
SM
MD
LG

Novinarstvo je život

Vico Zeljković, Tomo Marić i Nemanja Babić

BANJA LUKA – Na 10.jubilarnoj manifestaciji „Dan fudbala Republike Srpske“, predsednik FS RS i FS BiH Vico Zeljković je Zlatnu povelju „Miljan Miljanić“ uručio eminentnom novinaru, piscu i publicisti Tomi Mariću. Dugogodišnji je saradnik kuće Politika, a godinama je kolumnista Sportskog žurnala. Uvek se vodio devizom „Neka nas usmeravaju vrline, časnost i talentovanost, jer sve one potiču od čovekovog duha!“ U prigodnoj besedi Marić je posebno pocrtao da će svo svoje preostalo trajanje omeđiti borbom da sport bude i ostane beskrajno zadovoljstvo koje ispunjava čoveka ma koje vere,nacije, rase…bio.

Sve je počelo daleke 1972.godine kada je Tomo Marić prekinuo obećavajuću fudbalsku karijeru zbog teže povrede i zaplovio u vode novinarstva bez predaha sve do dana današnjeg.

„Mene je tada u redakciju Glasa kod urednika sportske rubrike Limuna Papića odveo čuveni fotoreporeter Dušan Kecman. I od tada traje moje putovanje beskrajnim morem s rečima i rečenicama, ljudskim sudbinama, sportskim podvizima…, toliko toga dobrog i naopakog prošao sam kao novinar Glasa, Politike, Oslobođenja, Radio – televizije Republike Srpske…, kao glavni i odgovorni urednik Glasa Srpske i Svijeta sporta. Proputovao sam gotovo celi svet i video svakakvih čuda i čudesa, pa onda o tome pisao. Retko o tome govorim, ali novinarski svet meni je zapravo pokazao moj brat Ratko, koji je pisao za Vjesnik, Plavi vjesnik, Studio i bio znan u celoj Jugoslaviji. Nažalost, prerano je otišao sa ovog sveta“, započeo je svoju priču Tomo Marić.

Napisali ste kapitalno delo „Miljan – ljudi i vrijeme“, a sada ste dobili nagradu koja nosi ime i prezime Miljan Miljanić. Ima u tome simbolike.

„Život je tako složio. Kad su mi uručivali nagradu rekao sam da je to za mene mnogo više obaveza nego uživanje u priznanju, jer Miljan je bio nešto posebno što se uopšte pojavilo u svetu fudbala. Veliki stručnjak, istinski stvaralac, iskonski misionar. Uverio sam se u sve to putujući zajedno s njim u Brazil, Argentinu, Kinu, proputovali smo zajedno gotovo celu Evropu, ponekad mi se čini da nema mesta na zemaljskoj kugli gde nismo bili zajedno. Oni koji pamte vreme njegovog stvaralaštva i političke prilike koje su tada vladale u svetu znaju koliko je trebalo imati pameti i mudrosti da u takvim planetarnim odnosima napreduješ, usavršavaš se, ostaješ i postaješ veliko ime i prezime koje je uvažavao celi svet. Vreme pred nama tek će pokazati svu veličinu Miljana Miljanića, a da su mnoga njegova glasna i javna razmišljanja bila zapravo proročanska kada vidimo šta se sve danas dešava na uzavreloj planeti, između ostalog i oko fudbala koji je bio igra njegovog života. Uz sve to, imam i duboko patriotski razlog što Miljana izdvajam iz cele plejade ljudi s kojom sam se susretao, jer je on bio osvedočeni prijatelj Republike Srpske, u stvari on je bio prijatelj svima, čak i onima koji su ga kinjili, potkazivali i ogovarali bez ijednog valjanog razloga. Kao što je bila ona iskonstruisana priča da je bio u prvom redu na sahrani Franciska Franka, osvedočenog fašiste, a on ih je sve ućutkao jednom lakonskom rečenicom: ’Bilo ih je mnogo važnijih od Miljana, oni su bili u prvom redu!’“, govori Marić

Još jedna Vaša knjiga, o bokserskom šampionu Marijanu Benešu, imala je izuzetan odjek i doživela gotovo deset izdanja?

„Ne samo knjiga već i film snimljen po njoj:’Bio jednom jedan šampion!’Obišao je skoro celi svet. Marijan je, za razliku od Miljana, moj vršnjak, mi smo zajedno i odrastali, on je u Banja Luku došao iz Tuzle da nije bio ni punoletan. Bio sam neposredan svedok njegovog izrastanja u bokserskog velikana i to mi je omogućilo do u detalj da upoznam dušu tog izuzetnog čoveka, a onda sam ispisao njegov životopis. Tu knjigu ja sam počeo pisati pre nesrećnog rata i raspada Jugoslavije, a završio sam je za nekoliko noći kad je celu Jugoslaviju, s kraja na kraj, gutao plamen stradalništva. Možda su i zbog toga onoliko snažne poruke iz te knjige, jer i sam sam jugoslovensku tragediju mučno i sa golemom tugom proživljavao. Znam da je jedan omladinski radio gotovo godinu dana započinjao svoj program poslednjom rečenicom iz ’Šampiona’ – nismo svi krivi, ali niko nije ni sasvim nevin! Ne čudi me što je celi svet, pogotovo nekadašnja Jugoslavija s onoliko pijeteta ispratila Marijana Beneša na njegov put bez povratka. Mnogi su njemu ostali veliki dužnici, pogotovo u BiH, jer on je jedini sportista iz SR BiH koji je proglašen za najboljeg sportistu Jugoslavije u zvaničnim anketama dva jedina dnevna sportska lista zajedničke bivše države, beogradskog Sporta i zagrebačkih Sportskih novosti. O tom njegovom podvigu, izuzev mene koji o tome stalno govorim i pišem, nisam video da se iko drugi osvrće na tu istinu koja označava dimenziju Benešovog sportskog podviga. Ali, to smo mi, takvi kakvi jesmo. Sve dobro olako zaboravljamo, a i najmanje zlo i nepravdu večno pamtimo“, nastavlja Marić.

Zlatna povelja „Miljan Miljanić“ završila je na pravoj adresi, kao i u svim prethodnim manifestacijama „Dan fudbala Republike Srpske“.

Čovek mora da se uistinu pokloni pred takvim fudbalskim autoritetima i podvizima koliko pojedinaca tako i institucija. Odlikovani su redom: Safet Sušić, Milorad Mažić, Dragan Džajić, Predrag Mijatović, Ilija Petković, Robert Prosinečki, Borislav Bora Milutinović, odnosno Omladinska reprezentacija Srbije koja je postala prvak sveta, te FS Srbije povodom stogodišnjeg jubileja i, evo, sada ja. Biti u takvom društvu nije samo čast i privilegija, nego i obaveza da svojim angažovanjem, dakle pisanjem, i rečju i delom radiš istim žarom i istom časnošću, čak još i odvažnije nego što si radio do sada i zbog toga stigao u ovo odabrano društvo. Novinarstvo je težak i izazovan posao, smutna su i luda vremena, moraš se uvek preispitivati i gledati u ogledalo svoje istine. Nije lako dobar čovek biti, pa samim tim i častan novinar, ali jeste lepo…“, zakjučio je Tomo Marić.

A nije lako ni voditi borbu sa strahom, koji nas je danas na svakom koraku natkrilio, ali ko to uspe da uradi, njemu će put biti otvoren ka nebu. Zar ne, Tomo Mariću, blistavo srpsko novinarsko i književno pero.

Zaorao si duboku brazdu u našoj profesiji…

 

 DŽAJIĆ, PRE SVIH

Tomo Marić je u svojoj karijeri pisao o mnogim slavnim sportistima, ostali su upamćeni i njegovi tekstovi kada je ogromna nepravda učinjena prema Draganu DŽajiću, pogotovo onaj naslovljen: „Spomenik i kad srušiš ostaje spomenik“, na stranicama Sportskog žurnala.

„Dragan Džajić nije plenio samo velikim fudbalskim majstorstvom, on je bio oličenje istinskog sportiste, lepo vaspitanog mladog čoveka. Nekome se, nikad se nije ni saznalo kome,  možda i nije, ko će znati, zamerio, ali je nacionalna sramota bilo ono optuživanje njega za sve i svašta, kasnije će se pokazati bez ijedne jedine činjenice! Srbima je izgleda u naravi da sve ruše svoje što je sveto. Srećom, Džajić je sve pobedio, kao veliki dasa i gospodin nikom se nije svetio niti je bilo koga kinjio, što je samo opet potvrdilo njegovu veličinu. Doživeo je posle toga, i na sportskom i na ličnom planu toliko lepih trenutaka, postao je deda, uvršten je među najbolje fudbalere sveta, po mnogima, a i ja tako mislim, trebao je i da se nađe u idealnoj jedanaestorici. Nisam siguran da je iko lepše igrao fudbal na planeti po levoj strani kao što je to činio on“, ističe Marić.

 

JOŠ POLITIKA I SPORTSKI  ŽURNAL SJAJE

Tomo Marić o današnjoj novinarskoj profesiji kaže:

„Ima nas svakakvih, došlo takvo (ne) doba. Retko koja je novina, i uopšte medij bilo koji, ostao izvan ’žutila’ najgore vrste. Ja sam stasavao kao novinar i direktno sarađivao sa istinskim poslenicima lepe reči kao što su bili, već pominjani Limun Papić, onda Rade Stanojević, Miro Radojčić, Dobrivoje Janković, Miodrag Simeunović, Marko Marković, Slobodan Momčilović…izgleda da to novinarstvo pripada prošlosti, istinskog profesionalizma i novinarskog dostojanstva ostalo je, po mom viđenju, samo u kući Politike. Zato sam joj i veran više od 40 godina, bez obzira gde sam i šta sve u životu radio. Dan mi počinje sa Politikom i Sportskim žurnalom, neka tako ostane dok bude mene“, naglasio je Tomo Marić.