Svjesno sam dugo izbjegavala ovu temu u strahu da ću biti pogrešno protumačena, a i da ne izbije iz mene zatrpano nezadovoljstvo položajem “ženskog” sporta u našem okruženju. Nemam namjeru da načinjem problematiku muško- ženskih odnosa… ni slučajno. Inspirisana sam bila uspjehom ženskih reprezentacija u različitim sportovima i njihovom trenutnom dominacijom nad muškim selekcijama.

I opet blinka u mojoj glavi pitanje vječite problematike… zašto su u većini slučajeva, kod nas ženski klubovi u zapećku? 

Otvaram Pandorinu kutiju. Od angažovanosti zajednice preko motivacije djevojčica, djevojaka do respekta kad se postigne uspjeh i šta je sve neophodno da se uspjeh postigne.

Nebrojeno puta su žene dokazale da su u sportu uspješne kao i muškarci. Atraktivnost “ženskog” sporta je neosporna, a opet u našoj zajednici nedovoljno zanimljiva. A važno je da se i djevojke bave sportom, podjednako kao i momci. Da zajedno stiču navike sportskog života, da nauče da se ne dijele na ove i one, da se razumiju i u pobjedi i u gubitku. Mogu to žene podjednako kao i muškarci… da se bore, da jako treniraju, da pobjeđuju i osvajaju sportske terene. Treba im podrška, razumijevanje i navijanje za njihov uspjeh.