LJUBLJANA – Srećko Katanec bio je košarkaškog rasta, a uspeo je u fudbalu. Često je tresao protivničke mreže, a nije bio golgeter. Bio je blizu osvajanja sva tri evropska takmičenja, a uspeo je samo u Kupu pobednika kupova. Olimpija mu je bila odskočna daska, Dinamo usputna stanica, Partizan pun pogodak, a reprezentacija Jugoslavije adresa za sve uspehe. Danas poručuje: „O svima – sve najbolje!“
Blistave partije, istinski profesionalizam, prefinjenost na terenu i izvan njega... sve je to krasilo Srećka Kataneca. Doduše, danas to pripada prošlosti, ali Srećko Katanec će zauvek trajati, jer je još kao fudbaler stekao ime za sva vremena.
„Imponuje kada vas neko pozove, seti se onoga što ste dali fudbalu, a karijeru ste završili pre 27 godina. Dakle, imalo je smisla. Dozvolite da pozdravim sve vaše čitaoce“, bile su prve reči u ovom razgovoru.
Rođen je 16.jula 1963.godine, a ostvario je koliko neko ne može ni za tri puta duže. Ljubljana, Olimpija, Dinamo, Partizan, Štutgart, Sampdorija, reprezentacije Jugoslavije i Slovenije. Čuva lepe uspomene na igračke dane iz Ljubljane, Zagreba i Beograda.
„Počeo sam karijeru kao sedmogodišnji dečak u Ljubljani. Onda je Vukašin Višnjevac odveo nas šest u Olimpiju, a ja sam jedini ostao tamo sa 18 godina. Od njega sam dobio prvu priliku i dugujem mu veliku zahvalnost. Olimpija je bila moja odskočna daska. U Dinamu sam proveo kratko vreme, jer 1984.godine služio sam vojni rok 15 meseci. U Zagrebu mi je Miroslav Ćiro Blažević dao zadatak centarfora, a ja u reprezentaciji Jugoslavije igrao u veznoj liniji. Nakon deset meseci imao sam sreću da odem u Partizan. Radio sam sa divnim trenerima i ljudima, Antara i Bjeković u prvom planu. Ipak, reprezentacija mi je dala najviše. Tada se sa 28 godina odlazilo u inostranstvo. Ivan Toplak i Ivica Osim mnogo su mi verovali, pružali mi podršku i zahvalan sam i njima što sam uspeo. Juga je igrala prijateljsku utakmicu u Bremenu protiv Nemačke. Ljudi iz Štutgarta su me videli i angažovali. Dakle, o svima sve najbolje. I o Olimpiji, o Ćiri i Dinamu, o Partizanu, o svima u reprezentaciji“, govori Katanec.
Bio je igrač sredine terena, ali je u državnom timu umeo da tresete protivničke mreže. Protiv Engleza u Beogradu, protiv Škotske u Zagrebu, za plasman na Mundijal u Italiji, pamti se i gol Austrijancima na stadionu Crvene zvezde. Za Olimpiju i Partizan postigao je po deset golova, za Dinamo tri, za Jugoslaviju pet, za Sloveniju jedan. U zajedničkoj zemlji 31 nastup u državnoj selekciji, za Sloveniju pet mečeva. Zadovoljan je, kaže, i s te strane.
„Kao omladinac stekao sam naviku da odem napred, da načinim skok, da postignem gol. Od mene je to tražio u ono vreme i Vladan Mladenović, trener. Za taj period bio sam atipičan igrač. Pridodam se, pravim nemir. To je za mene bilo kao dobar dan. I u Olimpiji kod Nedeljka Gugolja posle svakog treninga na sredini mi dodaju loptu, okrenem, prođem, odigram, načinim šprint, pa skok igra, pa golovi. Tada sam sticao navike. Mogao sam postići više golova, ali zvučna svetska imena su imala slabije statistike od mene“, priseća se Katanec.
Igrao je finale Kupa UEF-a sa Štutgartom, poraženi su od Napolija i Dijega Maradone. Igrao je u finalu Kupa evropskih šampiona sa Sampdorijom, poraženi su od Barselone, ali su osvojili Kup pobednika kupova, takođe jako i prezahtevno takmičenje. Bili su prvaci Italije, pobednici Kupa Italije i Superkupa te zemlje. Rezultati za ponos i svako poštovanje, ali ne krije da ima žala što nije savladan Napoli, što nije pobeđena Barselona.
„Ima, pošteno govoreći. Uvek pamtim više ono što nije osvojeno, nego ono što je dokučeno. Ja sam takav. Posebno mi je žao finala protiv Barselone, imali smo dve stative i primimo gol u 113.minutu. Tada je Manćini dobio šest utakmica kazne, nije sledeće sezone mogao biti u kup utakmicama. Protiv Napolija Maradona je zaustavio loptu rukom i nakon toga dobili su penal. Nedavno mi je drugar poslao jedan snimak oko ’Božije ruke’, ali ja sam ga napomenuo da je bila ruka i u Napoliju. Šteta što nije bilo tih trofeja, mogao sam podići tri pehara, ali ja sam sa 18 godina imao tešku povredu zgloba. Onda sam povredio koleno u Geteborgu, pa otišao u reprezentaciju na SP u Italiji. Imao sam zahvalnost prema ljudima iz reprezentacije. Divni drugari, godinama bili smo zajedno. Dakle, mogao sam tri evropska trofeja da osvojim, ali sa tim povredama godinama kuburiti, onda čovek mora biti zadovoljan ostvarenim“, napominje Srećko Katanec.
Odlično mu stoji selektorska uloga: u Sloveniji, u Makedoniji, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, u Iraku gde je bio do pre nekoliko dana. Vodio je Goricu i Olimpijakos. Tvrdi da je teže sada kada je trener, učitelj onih koji stasavaju, biti pedagog nego dok je bio igrač. Čini se da je sada veća odgovornost, svi u trenera gledaju.
„Normalno. Nema poređenja trenera sa igračkim danima. Igračku karijeru završio sam pre 27 godina. Sada radim u Aziji. Drugačiji mentalitet, shvaćanja, poimanja fudbalske igre. Fudbal je , i nakon pandemije, drugačiji nego što je bio. Imaš odgovornost, svi traže rezultate. Posebna iskustva su u UAE i u Iraku. Ne pitaju te imaš li kakve nevolje, da li ti šta nedostaje. Traže da pobediš, ako toga nema, hvala i zbogom. Sadašnji igrači nisu kao mi. Nismo imali kompjutere, mobilne telefone i drugo. Sada igrači manje poštuju trenere, kod nas je to bilo drugačije“, govori on.
Dok je igrao za Partizan, okršaji sa Crvenom zvezdom bili su nešto posebno.
„O, kako da ne. Derbi je posebna priča. Ljudi u Beogradu i širom Srbije žive za takve utakmice. One su prilika igračima za dalje napredovanje. I u Đenovi je bilo ludilo Đenove i Sampdorije. Dve nedelje pre i posle utakmice samo o tome se priča. To su uspomene za sva vremena. Derbiji su mi dali dragoceno iskustvo za dalji napredak“, dodaje Katanec.
Otac je dva sina, ali njih fudbal preterano ne interesuje.
„Interesuje ih fudbal, ali ne da se bave istim. Kada su bili mali, vodio sam ih u jedan klub. Ubrzo sam uvideo da od toga nema ništa. Jedan ima 29, drugi 27 godina. Lepo su vaspitani, situirani su, uspešni su. Jako sam ponosan na svoju decu. Rođeni su za nešto drugo, a ne za fudbal. Imaju moju punu podršku, sve najlepše mogu reći o njima“,ponosno će nekadašnji fudbaler.
Srećko Katanec, fudbaler košarkaškog rasta, vinuo se u sportske visine. Da zauvek tamo ostane, ne dozvoljavajući da mu slava pomuti urođeno gospodstvo i pribranost.
Takvi traju duže...