XS
SM
MD
LG

Kad je lopta imala dušu

Banjaluka je obeležila 52. godinu od razornog zemljotresa, grad je tada, 27. oktobra 1969. doslovno, bio porušen, poginulo je 15, a blizu 2.000 ljudi zatražilo je lekarsku pomoć, mnogi povređeni nisu se ni javili doktoru, već su hrlili i pomagali zatrpanim i unesrećenim sugrađanima.
Teško svakom, kad se zemlja naljuti!
Sportisti Banjaluke pokazali su, u tom životno-prirodnom paklu, svoje pravo lice, izvršili solidarnost; lopta je, ne samo simbolično, baš imala dušu!
Prvi su to pokazali fudbaleri i rukovodstvo malog-velikog Naprijeda koji je tada postao veliki i izrastao u ponos prekovrbaskog kraja i same Banjaluke. Učinio je to s toliko ljudskog obzira i pijateta da je za taj podvig čula gotovo cela Jugoslavija, a ostalo je zapisano i u monografiji grada “Banjaluka 1960 – 1979”, onda, uveče, uz logorsku vatru, saznaje se da je prva žrtva zemljotresa bila malena Snježana Trivanović, čiju je nedužnu igru prekinula srušena duma u ulici Braće i sestara Kapor… Na sahrani joj je bilo “pola Banjaluke”, a mnogi su posle tog tužnog skupa krenuli put Naprijedovog stadiona, sledeći mlađane igrače kluba: Vlajića, Bartolovića, Tadića, Gorića, Petkovića, Zubovića, Derviševića, Dervišića… predvođene predsednikom Rifetom Dervišićem. Igralište je okružilo više ljudi neko ikad i na jednoj utakmici, a kad su igrači Naprijeda, podeljeni u dve ekipe, krenuli s centra oglasila se sudijska pištaljka trenera Jasmina Latifića, minut ćutanja za sve postradale, a onda aplauz koji se razvio na sve strane ranjene Banjaluke. Do kraja utakmice ništa se na Naprijedovom igralištu nije čulo izuzev odjeka lopte, a i silni svet se razišao u tišini…


Banjalučki sportisti, svi odreda, u tom teškom trenutku nisu napuštali grad. Štaviše, primamljive, čak basnoslovne ponude za to vreme, odbili su tek stasali bokser Marijan Beneš, rukometaši Borca Abas Arslanagić, Milorad Karalić, Dobrivoje Selec…, fudbaleri Husnija Fazlić i vanserijski talentovani Abid Kovačević, kajakaš Zlatan Ibrahimbegović, biciklista Tanasije Kuvalja, šahisti Milan Vukić i Enver Bukić… nastavili su, u najtežim uslovima za rad i trening, sa sjajnim rezultatima, živeći po ciči zimi po kamp prikolicama, deleći sudbinu svojih sugrađana.
Svi oni nekoliko godina kasnije doneli su Banjaluci olimpijska, svetska i evropska zlata, o mediteranskim i balkanskim da ne govorim, rukometaši su bili viceprvaci, pa prvaci Evrope, Slavija šampion Jugoslavije i jadna od najmoćnijih bokserskih ekipa u Evropi, fudbaleri su se plasirali u Prvu ligu, igrali u Kupu pobednika kupova Evrope i pobedili slavni Anderleht, tada jedan od vodećih klubova u svetu, šahisti su dobili zvanje velemajstora. U to društvo svrstao se i mali-veliki Naprijed koji obeležava 70 godina postojanja, s ponosom  na svoju prošlost.
Ponekad, i ponešto, kao dobri i časni ljudi, nikad se i ne menja, makar iz današnje vizure sveta čudesa zvuči imaginarno i nestvarno.
Bilo jednom u Banjaluci… 

Sportski žurnal