Foto: Euroleague

Kada je prije par godina Miodrag Miško Ražnatović izjavio da će Micić biti bolji od Teodosića, svi smo kolutali očima i mislili da samo diže cijenu svome klijentu. Vrijeme je pokazalo zapravo da je Miško jedan veliki vizionar.

Vasilije Micić počeo je seniorsku karijeru u Megi. Nakon što se pokazao kao potencijal, Bajern ga je odlučio dovesti. Kod Kari Pešića nije dobijao dovoljno prostora pa je došao na pozajmicu u Zvezdu. Pričao je tada Čović bajke u svom stilu da je Micić došao na tri godine i da nije pozajmica. Međutim, na kraju te sezone Micić je napustio Zvezdu. E baš u to vrijeme je i nastala ta čuvena Miškova izjava.

Uslijedio je odlazak u Tursku po prvi put. Igrao je Micić za Tofaš, nekadašnjeg šampiona. Izborili su plej of u prvenstvu a Micić je bio sjajan i ta sezona ga je preporučila Žalgirisu. Bio je to povratak u Evroligu za Micića i sezona koju nikad neće zaboraviti. Odigrao je sjajno te bio dio ekipe koja je osvojila treće mjesto u Evroligi. Nakon toga došao je u Efes gdje je ostao do današnjeg dana.

Prva sezona bila je sjajna za Micića. Uklopio se sjajno u sistem Ergina Atamana i zajedno sa Šejnom Larkinom činio je sjajan bekovski tandem. Došli su do finala Evrolige ali preko CSKA nisu mogli do titule. Međutim, do titule su došli u domaćem prvenstvu. Uslijedilo je potom teško svjetsko prvenstvo za Vasu.

Naime, rezultatski nije ostvareno ono što se očekivalo jer je Srbija bila peta. Međutim, Micić je doživio jedan jako bolan udarac. Pred četvrtfinale sa Argentinom, Miciću je preminula majka. Ipak, Vasa nije htio napustiti saigrače i ostao je do kraja uz reprezentaciju. 

Vrlo brzo se vratio na veliki način jer je samo desetak dana kasnije vodio Efes do titule u turskom Super kupu. Ta sezona 19/20 bila je sjajna do momenta kada je prekinuta radi koronavirusa. Efes je izgledao maestralno i djelovalo kao najobzilniji kandidat za titulu u Evroligi. Međutim, ono što tada nisu mogli iz objektivnih okolnosti uraditi, jesu prošle. Uzeli su titulu a Vasa je bio MVP Evrolige ali i završnog turnira.

Kažu da je lako doći do vrha ali da je teško na vrhu ostati. Početak sezone je išao baš u to smjeru. Dugo je Efes izgledao kao grupa građana i dugo nisu mogli uhvatiti nikakav ritam. Međutim, polako je sve dolazilo na svoje i kako je sezona tekla, Efes je bio sve bolji i bolji. I opet naravno, dobrim dijelom radi Micića koji je na kraju došao do titule najboljeg strijelca Evrolige u sezoni.

Došao je ponovo taj F4 Evrolige. Po drugi put Micić je igrao pred svojom publikom jer je prvi F4 igrao baš u Areni sa svojim Žalgirisom. Sada je igrao sa Efesom a prvi rival na putu ka odbrani trona bio je Olimpijakos. Meč je bio neizvjestan i riješen je trojkom na 0,7 sekundi do kraja. Trojku je pogodio upravo Vasilije Micić.

Došao je red i na finalni meč a rival Efesu bio je Real. Real je bolje otvorio meč a Micić je održavao Efes u životu. U drugom periou svojom trojkom donio je preokret ekipi a istom je uradio i u 4/4. Efes je na kraju došao do titule uz konfuznu igru Reala u završnici susreta. Do titule Efes je vodio Micić kao najefikasniji igrač u finalu ali svakako treba reći da je ogroman posao uradio i Plajs. Na kraju je Micić za sjajne partije u Beogradu dobio novo priznanje jer je opet proglašen za najboljeg igrača završnog turnira.

Vasina priča je stvarno nevjerovatna. Prošao je zaista težak put. Prvo je bio veliki talenat, pa neko ko je otpisan, pa neko ko je potcijenjen. Međutim, radio je marljivo i radio je u tišini te je natjerao sve da ga cijene i poštuju kao jednog od najboljih igrača u Evropi u poslednjih par godina.

Trpio je na tom putu razne udarce i imao bolne momente. Ali sve te stvari kao da su ga činile jačim u svakom mogućem smislu. Na kraju je postao dvostruki uzastopni prvak Evrope i dvostruki uzastopni MVP završnog turnira. Te titule i ta priznanja su zapravo nagrada za sav rad i trud ali i bolne momente koje je Vasa imao na svom trnovitom putu ka zvijezdama.