XS
SM
MD
LG

Fudbal u senci krvi na Gazimestanu

Slavko Basara i veterani Vrbasa na Gazimestanu 2012. godine

Danas je Vidovdan, u istoriji našeg naroda sveti dan na koji se, svake godine, preispitujemo da li smo na pravom, Hristovom putu kojim su hodili naši preci: Sveti Sava, Knez Lazar, Miloš Obilić, Gavrilo Princip… dan na koji je 1989. godine, na Gazimestanu, povodom 600 godina od Boja na Kosovu, Slobodan Milošević održao čuveni govor, a onda 2001. na 28. junski dan isporučen haškom tribunalu u kojem je i preminuo 11. marta 2006.

 


Za Vidovdan je probijen i “koridor života” kroz Posavinu čime je ujedinjena teritorija Republike Srpske i spojena sa Beogradom i tadašnjom SR Jugoslavijom. U čast Vidovdana krsne slave Vojske Republike Srpske pokrenuto je i Kup takmičenje u najmlađoj srpskoj zemlji.

Jedini Vidovdan koji sam proveo na svetoj srpskoj zemlji – južnoj pokrajini, bio je onaj 2012. godine, kad sam dobio i blagoslov od tadašnjeg patrijarha Irineja. U znak sećanja na taj veliki dan i praznik u duši napisao sam, u knjizi “Humano srce Srpske”, posvećenoj humanitarnom radu nekadašnjeg fudablera banjalučkog Vrbasa Milorada Arlova, uspomenu pod naslovom “Krvavi Vidovdan 2012. na Gazimestanu”. Tada su veterani Vrbasa došli u Kosovsku Mitrovicu i Gračanicu na poziv veterana Trepče da odigraju prijateljsku, bratsku utakmicu…

 


Zapisao sam sledeće:

“...Dolazak ekspedicije veterana Vrbas u Kosovsku Mitrovicu u ranim jutarnjim časovima Vidovdana, posle desetinu i kusur časova puta od Banjaluke do severa Kosmeta, za sve nas je predstavljao duhovno ispunjenje, veliku patriotsku obavezu i neviđenu emociju. Na Kosovo i Metohiju se ne dolazi na običan način. Srce uvek zaigra, duša zatreperi, a suza u oku zaiskri. Na administrativnoj liniji koja je postala „granica“, kod Leposavića, „graničari“ NATO-a i tenkovi severnoatlantske vojne alijanse, one iste što je trinaest godina ranije zlikovački rasipala bombe po Srbiji i njenim žiteljima, rušeći i paleći napaćenu zemlju i nemoćne civile. Čak i one bombe, zabranjene konvencijama Ujedinjenih nacija.

Sila Boga ne moli!

-Stanje je ovde kod nas napeto. Mnogi se plaše eskalacije sukoba. Narod se poziva na mir. Policija je u pripravnosti. Od naše strane ne sme da bude nikakvih provokacija – na dočeku u hotelu „Nort Siti“ u Kosovskoj Mitrovici upozorio nas je domaćin Dejan Krstić, direktor Fudbalskog kluba „Trepča“.
Niko ne razmišlja o utakmici zakazanoj za poslepodnevne časove. Fudbal je povod posete ekspedicije iz Republike Srpske Kosovu i Metohiji, ali sporedna stvar. Glavna je Vidovdan na Gazimestanu. To ko nije doživeo ne zna ni šta je! Opisati mu se i ne može. Svetinja.”
Bio je to Vidovdan za vreme kojeg je Kosovska policija skidana majice sa Srba na kojima je bila ćirilica jer su smatrane za provokaciju! Dalje sam napisao:
“Upeklo sunce. Promiču pejzaži. Bože, kako je lepo ovo Kosovo polje. Zrači! Pozitivnom energijom. Napaja duh. Daje snagu. Vraća veru. Pogotovo nama, pravoslavcima. Ne kaže se džaba sveta zemlja! Osećaju se sve njene vrednosti.
Posetili smo Gračanicu, srpsku enklavu s nekih dvanaest hiljada stanovnika. U  manastiru iz 1321. godine, zadužbine Svetog kralja Milutina, njegove žene Simonide i sina Stefana, posvećenom Uspenju Presvete Bogoridice, prisustvovali smo svetoj arhijerijskoj liturgiji. U manastirskom konaku smo ručali i uputili se ka Gazimestanu. Tada smo popili po času rakije travarice koja je imala neverovatno dejstvo na sve nas. S Bogom napravljena. Posetio sam prodavnicu u dvorištu manastira, kupio suvenire i knjigu Vladike Nikolaja ‘Pisma iz Indije’. Odmah sam počeo da je čitam. Bio je to moj prvi susret s ovim progonjenim čovekom, duhovnikom, po mnogima Nobelovcem, koji je bio u nemilosti komunizma i ‘Titove’ Jugoslavije.

Hvala ti Gospode! 

Kako je lijep Gazimestan s pogledom od Prištine. Što smo bliže istorijskom mestu sve više se oseća tenzija, u vazduhu lebdi neprijatnost, čuje se nemir, sve miriše na neprilike. Dočekuju nas duge cevi ‘na gotovs’ specijalaca kosovske policije. Puna ratna sprema, kao da je ratno stanje.
Okupljeni Šiptari negoduju. Dovikuju psujući, jezde se, hule, žile im na vratovima poiskakale od huje i bijesa. Srbi na ‘razoružanju’. Autobusi u koloni, svako ko nosi majicu s ćiriličnim natpisom mora da je skine i baci u obližnji jarak ili ne može da prođe. Ne prolaze ni četiri ‘S’. Kakva poniženja! Upekla sveta zvezda. Sve prži. Čuju se i pucnji. Upozorenja, u vazduh. Poneki autobus i polupan. Ima i razbijenih glava.
Prži se srpska koža, nezaštićena, na više od 40 stepeni Celzijusa. Većina članova ekspedicije veterana FK “Vrbas“ je gola do pasa. Neugodna situacija. Kakva poniženja. S druge strane dokaz moći i sile.

Stigli smo do Gazimestana, na mesto parastosa. Primećujem ‘Delije’ i ‘Grobare’, polugoli, ljuti i oni, uvređeni, retko kad su ujedinjeni, uglavnom mladi momci, jedva da su počeli da se briju. Na Kosovu polju drže se i skandiraju zajedno: „dajte nam oružje, dajte nam oružje...“, „Ratko Mladić“, „Radovan Karadžić“… 

Nepravda, laž, pretnje i podsećanje na bolnu istoriju su uvek, na visok stepen, podizali srpski nacionalizam, budile nagon za samoodbranu koji ponekad zna da pređe i dozvoljene granice, posle čega se duboko kajemo. I ispaštamo!
-Mir braćo – obraća nam se Njagovo pravosveštenstvo Patrijarh srpski Irinej i nastavlja: 
-Trpećemo! Bili su i oce naše, i dedove i pradedove naše, istrpeli su to i dočekali, trpljenjem slobodu. I mi ćemo trpeti. Nemojte izazivati. Budimo dostojanstveni. Mi smo dostojanstven narod.

Nije bilo planirano da se patrijarh Irinej obraća skupu, ali je to ipak učinio uvidevši svu ozbiljnost situacije.
Dolazim do patrijarha Irineja, prenosim pozdrave iz Banjaluke i uručujem mu trilogiju ‘Banjalučke priče’ autora Tome Marića. Zahvaljuje se i kaže mi:

-Bog te čuvao, sinko.

Zahvaljujem se i ljubim ruku Njagovom pravosveštenstvu.”

Utakmica između veterana Trepče i Vrbasa je odigrana, ali na druženje uveče tog Vidovdana, niko nije pričao o fudbalu, već o doživljajima sa Gazimestana. Meni je taj Vidovdan ostao upamćen i po tome jer se rodilo moje kumče Aleksandar Trkulja.


Arlov ušao na Kosmet

Milorad Arlov humanitarac iz Banjaluke, juče je posle dve godine pauze ponovo ušao na Kosovo i Metohiju. On je dobio poziv od opštine Gračanica koje je potpisala predsednica Ljiljana Šubarić da prisustvuje Svečanoj akademiji na kojoj je juče proglašen za počasnog građanina opštine Gračanica.

Arlovu uoči Vidovdana 2020. godine, bez obrazloženja, nije dozvoljen ulazak na Kosovo i Metohiju, iako je do tada 134 puta boravio na Kosmetu, a sve do juče njegovi diplomatski pokušaji bili su bezuspešni. Bez obzira na svu specifičnost situacije, njegov humanitarni rad putem Odbora za pomoć Srbima Kosova i Metohije nije prekidan.

Slava ti Vidovdane!

U knjizi “Humano srce Srpske” ovekovečen je humanitarni rad ovog banjalučkog patriote rodom s Korduna.

Slavko Basara/Sportski žurnal