Postoje ljudi koji od rođenja, izuzev materijalnog i novca, ne veruju ni u šta drugo; koliko su oni , uopšte, sposobni za ovozemaljski život, između ostalog i u sportu.
Onamo, amo, tamo, gore i dole, kud god i kako god: kad ništa nije istina, sve je moguće.
Ako, pak, napišeš istinu kao svedočanstvo, ne moraš ništa da pamtiš. U predgovoru za knjigu, „Banjaluko, oprosti“, posvećenoj novinaru Ratku Mariću – Lazinom, na molbu briljantnog Đure Damjanovića i Zorana Simića, veliki Matija Bećković je zapisao:
-Oba, Marić i Simić, deca Banjaluke, zahuktali kad je trebalo… Tomo i Zoran, evo njihove opservacije o gradu koji voljahu i vole…Banjaluko, oprosti. Malo je ljudi kao ova Oba koji bez zazora, prelepo divlje, pišu o svojim sugrađanima… Pronaći toliko likova, događaja i stvari banjalučkih, vredi svake pažnje, mogla su samo oba… Banjaluko, oprosti, 7. januara 2000.
Korice knjige rešio je akademski slikar, nekad odličan košarkaš Olimpije i Crvene zvezde, intelektualac prve klase, ceo život vezao za pozorište, Živorad Žika Pećarić, a između korica „milion“ nadimaka imena, prezimena svakojakih ljudi, događaji koji su obeležili istoriju Banjaluke, kroz privredu, školstvo, kulturu, sport…; imali i istinske sportske junake, zaštitni znak grada koji je polegao na četiri reke: Vrbas, Vrbanju, Suturliju i Crkvenu.
Banjaluko, oprosti… u slavu sporta!
Duga je lista bez kraja i početka, ispisujemo je…
Rukometaši Jerko Karadža, Vladimir Jović, Petar Perović, Bartol Rodin, Boba i Mima Stanivuković… s trenerom Vojom Misaljevićem i predsednikom Markom Aničićem, sustižu Miro Bjelić, Boro Golić, Milorad Karalić, Momo Golić, Nebojša Popović, Abas Arslanagić, Zdravko Rađenović, Zlatan Arnautović…s trenerom Perom Janjićem. Omladinski prvak Balkana, atletičar Zlatan Esapović, biciklista Tanasija Kuvalja, bokseri Slavije Dragan Batar, Vlastimir Barbarez, Bratislav Mačković, Sretko Tešić, tek pridošli mališa Marijan Beneš…s njima Tomo Palankin i Sredoja Zekanović, košarkaši Slobodan Bato Jelić, Boro Rajičević, Angel Trajkovski, Borko Miljević, Miro Daniš, Branislav Kljajić… s trenerom Milanom Prletom Tošićem, pa košarkašice Mladog krajišnika Lena Trajkovski, sestre Janjić, Snežana Šipka, Vera Grubišić, Mersada Bećirspahić, Slađana Golić…sve do smrti s njima su bili trener Aco Jurić i tehniko Drago Reš.
Pojavljuju se, otkriveni na livadama, školskim takmičenjima, turniru u malom fudbalu upravo na stadionu sportskih igara, izuzetno talentovana generacija fudbalera Borca: Sreten Sreja Jagodić, Dževad Agić, Nenad Gavrilović, Saša Džindić, Ljubiša i Boriša Kragulj, Bato Bogdanović, Besko Palalić, Mirko Subotić, Duško Vržina…majstori malog fudbala bili su znani i popularni kao pravi asovi: Saud Berber, Orhan Jamaković, Aleksandar Sojka Novaković, Bajro Mujkić…
Beskrajna je lista onih Banjalučana kojima nisu potrebni spomenici, nadživela su ih dela, ti ljudi su znali šta je život, viteštvo, čast, nacionalni ponos, grad rođenja…, a voleli su sport: Slavko Zamola, Jovo Tulumović, Milorad Stanišić, Simo Bajić, Lika Grozdanić, Miro Lovrić, Vlado Erceg, Ranko Ćurćija, Aleksandar Pantić, Franjo, Stipo i Ivica Jajčević, Dušan Mutić, Nikola i Mika Koljević, Mišo Popović, Adem Ćejvan, Pero Popović, Mustafa Gunić, Adem Dolić, Josip Jović, Milkan Gojić, Slavko Tadić, Todor Tošo Papić, Stevan Đurić, Slavko Šakota, Slobodan Velimirović, Mira Kesić, Žiža Mažar, Fikret Bahtijarević, Safet Žabo, Hašim Čelebić, Asim Džinić, Hajro Hadžikarić, Hamdija Sefić, Ivo Nakić, Predrag Gugo Lazarević, Fadil Bojić, Alija Germović, Đovani Kavalino…
Kao da odnekud čujem glas čika Jovice Cvijetića, gotovo uzvikuje „čoveče, osvrni se s ponosom, ako možeš“:
-Celi život, evo, provodim u Banjaluci, živim na istoj adresi, a za to vreme promenio sam nekoliko država, video isto toliko zastava, slušao toliko i himni. Izračunao sam da sam u životu iznad sebe imao ravno pedeset vladara: što predsednika grada, opštine i sreza, što banova i krunisanih glava, što predsednika Jugoslavije, BiH i Republike Srpske i ne znam čega sve predsednika. Devedeset godina života mnogo je i drveću, a ne čoveku sa toliko godina doživeo sam svega i svačega, tako da je teško izabrati šta je bilo najgore. Sama činjenica da sam živ, pokazuje da nema nevremena i neljudi koje čovek ne može nadživeti. Sve je prolazno, osim Banjaluke, koja je uvek bila moje utočište i moje sklonište, ali i moje nadanje i sada u bolje sutra…
Mnoge, od pominjanih, Banjaluka je, na svoju sramotu, davno poslala u zaborav.
Banjaluko, ljubavi moja, oprosti i pamti…
FILM
Kad je čuveni Milomir Miki Stamenković, koji je za dokumentarni film „Borac i Banjaluka, jedna priča…“ dobio gran pri Zlatni bor, posle pročitao „Banjaluko, oprosti!“ rekao mi je:
-Zajedno moramo uraditi film o Banjaluci, na osnovu knjige spremaj scenarij, izveštio si se oko filma o Borcu.
Scenarij sam uradio i kad sam se spremao da mu pošaljem, stigla je tužna vest, dobri čovek Milomir Miki Stamenković je preminuo.
KADUNIĆ
Otac modernog banjalučkog sporta jeste „fiskulturni radnik“ Hamdija Kadunić koji je završio među prvim generacijama Fakultet za fizičku kulturu u Beogradu. U Banjaluku je doneo i prvu rukometnu i prvu košarkašku loptu, te elementarna pisana pravila za ove sportske grane. Zajedno sa Nadom Malešević utemeljio je na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci Odsek sport i fizička kultura iz kojeg su potekli brojni nastavnici, kasnije sportski misionari u ovom delu Balkana.
MATIJA, ĐURO, LAZIN I SIMARA
Zoran Simić Simara, banjalučki gimnazijalac, bistrica, pametnica i lepotan, kao beogradski student sarađivao je kod Matije Bećkovića šezdesetih godina minulog veka u tada najslobodnijem, najčitanijem i najtiražnijem časopisu za mlade “ČIK-u”, uređujući i rubriku “Ljubavna pisma” gde se najslobodnije pisalo o seksu. Bio je majstor i za reportaže o tadašnjim sportskim asovima kao što su Dragan Džajić, Dragan Kapidžić, dolazećem Draganu Kićanoviću, Mirku Sandiću, Josipu Skoblaru…
Istovremeno, Đuro Damjanović, već poznati književnik sa čuvenom pričom “Golimesto” imao je u “ČIK-u” kolumnu “Moji zemljaci”. Kad bi za letnjeg raspusta stizali u Banjaluku, zajedno s mojim bratom Ratzkom – Lazinim, novinarom “Plavog vesnika”, bili su najpopularniji likovi. Dok Matija i dalje postojano i hrabro korača našim i putevima i bespućima, Đuro, Lazin i Simara odavno su među anđelima, ubila ih je nepravda, buran život i prejaka reč. Uspomenu na njih čuva “Banjaluko oprosti”. I pamti!