Dok sam tumarao usponima i dolama Starčevice, sve do podno Vlašića, sa ekipom snimajući "istorijske priče", stigla je vijest da je preminula Milka Mira Bjelić, supruga rukometne borčeve legende Miroslava Mire Bjelića. Stao sam mirno i poklonio se do crne zemlj e. Svi smo zaćutali da se gotovo čula tišina. 

Mira nije igrala rukomet, ali joj je život protekao uz tu igru, prvo uz muža, poslije uz sina Nemanju, u mladosti izrazito daroviogt i talentovanog rukometaša. 

Nikada je nisam sreo bez širokog osmijeha, šta više o svemu što život i rukomet nosi pričala je sa oduševljenjem. Poštovali su je brojni rukometaši iz muževe generacije: Abas Arslanagić, Momo i Boro Golić, Hrvoje Horvat, Branislav Pokrajac, asovi prve Borčeve zlatne generacije Pero Perović, Jerko Karadža, Vladimir Jović, Božidar Stanivuković...

Ako je za nekog u mom životnom trajanju važila odrednica da je duša od čovjeka, onda je to bila Ona. Uz to, obrazovana, načitana, upućena i u viteško nadmetanje, pogotovo rukomet, o sportu je pričala kao o umjetnosti koja nosi moćne ljudske i civilizacijske poruke. Toliko dobrote bilo je u Miruški, kako su je od milja zvali unuci i unuke, kao u dobroj vili. Iza nje, uz supruga Miru ostala je brojna porodica, sin Nemanja, kćerka Milana, snaha Jelena, zet Nebojša, unučad Elena, Andrea, Stefan i Sofija. 

Putuj s bogom, i ne osvrći se ne za čim. Milka Miro Bjelić, rođena Babić, sve svoje poslove ti si završila i to sa vrhunskom ocjenom. Ljudski čisto i časno kao novorođenče.

Amin.