FK Barselona - ponos Katalonaca

Duende u flamenku znači kada izvođač ima magičnu i duboku vezu sa muzikom i publikom, baš kao što fudbaleri Barselone imaju ponosnu, drčnu vezu sa stanovnicima Katalonije. U finalu Lige šampiona na stadionu „San Siro“ u Milanu igraće klubovi iz prestonice Španije, kraljevski Real i gradski Atletiko. Na samom istoku Španije sutra će se vjerovatno voditi rasprava da su „jorgandžije“ prljavom igrom izbacile Enrikea i ekipu i da su dokazali u Primeri i Kupu kralja da su oni ipak najjači na Pirinejskom poluostrvu. Na samom jugu u Andaluziji u 18. vijeku nastala je igra „flamenko“ u kojoj se putem plesa i muzike iskazuju emocije, sreća, tuga, ljubav. Cante, toque, baile i palmas su sastavi djelovi cijele predstave na čiji su razvoj i oblik najviše uticali gitanosi (cigani). Preciznost i brzina kojim se izvodi podsjeća na pasove  Inijeste i Ćavija u najboljim danima, a ljepota plesačica i njihovog plesanja na driblinge Ronaldinja i Mesija. Ples se proširio cijelom Španijom, UNESKO ga je 2010. godine zaštitio kao nematerijalnu svjetsku baštinu, a ljubitelji fudbala bi, da mogu, isto uradili sa mađioničarima sa „Nou Kampa“. Žuto i crveno, suprotnog raspored od zastave Španije, ponosno igrači Barselone nose te boje u želji da dokažu da Kastiljanci možda imaju vlast, ali da nisu bolji. Na skoro svakom balkonu, prozoru, izlogu, lokalu možete vidjeti zastavu Kataloniije, špansku samo u rijetkim prodavnicama. Mesijev, Inijestin, Nejmarov dres u svim oblicima i veličinima, a Ronaldov, Bejlov, Benzemin, samo u sportskim radnjama. Pod Frankom su izgubili sve, autonomiju, jezik, zastavu i jedino mjesto na kom su smjeli pričati katalonskim i pokazivati odakle su jeste „Nou Kamp“. To je poput svetilišta za građane Katalonije, iako postoje i drugi klubovi, poput Espanjola, ali kao što su „plavo bijeli“ napustili „Monžuik“ i otišli na „Kornelju“, tako su i građani Barselone vezani za plavo-crvene.  Toliko ponosni na svoje, izdržali su Frankovu vladavinu, vratili svoja obilježja, a svog Gaudija, ne bi mjenjali za Ajfela. „Sagrada familija“, „Kuća Batljo“, „Kuča Mila“ , „Park Guelj“ su promjenili izgled ovog grada, dali mu veličanstven sjaj i svrstali ga među najljepše na svijetu. „La Sagrada Família” ili “Sveta porodica” je najveći simbol ovog velegrada, koji se još nije završio i tek kad se završi postaće glavna katedrala u gradu. Na nju su veoma ponosni i čak iz inata govore da namjerno nisu prihvatili Ajfelov prijedlog 1888. godine na Svjetskoj izložbi da sagradi svoj toranj u Barseloni. Istina je da ga nisu prihvatili jer je projekat bio skup, ali mnogo skuplji “Novi Nou Kamp” će praviti bez razmišljanja. Malo je 99.354 sjedišta, kad može 105 hiljada, za svoj nacionalni sinonim. Od švajcarskog sportskog novinara Gampera, kog su protjerali iz zemlje 1925. godine kada je na stadionu Barselone izviždana španska, a aplauzom pozdravljena britanska himna, preko Urugvajca Fernandeza, siromašnog argentinskog dječaka i mađioničara “El Pibea” Maradone, do čovjeka koji je promjenio filozofiju fudbala Krojfa i Gvardiole sa Ronaldinjom, Mesijem, Inijestom, Ćavijem koji bi vladali i svemirom da su mogli, je sportska istorija ovog kluba. U prvoj deceniji trećeg milenijuma nije bilo uspješnijeg kluba, nije bilo ekipe koja se toliko voljela i mrzila u isto vrijeme, nije bilo ekipe koja je u već pomenutom paketu igrača sa dodatim Etom i Anrijem igrala božanstveni fudbal. Tener duende znači imati dušu, a baš ta ekipa je imala. Iako je mnogi nisu voljeli, morali su joj priznati svu ljepotu, gracizonost, plesanje po terenu. Mnogi će reći da je to bila najbolja ekipa svih vremena, jer osvojiti svih šest trofeja sa takvom magijom, jer nešto neopisivo. Igraće “kraljevi” i “jorgandžije” za trofej prvaka Evrope, a Katalonci će ponosno piti sangriju, gledati flamenko i na čistom katalonskom govoriti da su oni “número u”.