NA GOSTOVANJU: E, moj Saša

Ženska rukometna reprezentacija Srbije propustiće i naredne Olimpijske igre. To je postalo jasno nakon poraza u osmini finala Svjetskog prvenstva od Holandije, a krivaca je mnogo.

Prije dvije godine rukometašice Srbije su u prepunoj “Kombank areni” u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva pobjedili Norvešku, tada aktuelnog olimpijskog prvaka. Uslijedio je trijumf nad Poljskom i onda poraz u finalu od Brazila. Nakon tog šampionata mnogi su se nadali da će se Srbija “osvetiti” Brazilu na njihovom terenu, na Olimpijskim igrama. Ipak do toga neće doći, jer je nekim ljudima draža fotelja od kolektivnog uspjeha. Čudan smo narod mi Srbi, evo recimo u fudbalu, dok su svi planirali kako će doći do Evropskog prvenstva, mi smo na sredini kvalifikacija taj šampionat već zaboravili i planirali smo šta i kako uraditi na Svjetskom prvenstvu. Dosad nikakve promjene tu nismo uradili, a ako se ništa ne uradi, u kvalifikacijama za Rusiju, gledaćemo kao da odemo na naredno EP. Tako i u rukometu, dok su sve selekcije gledale kako da obezbjede kvalifikacije za Rio, mi se nakon debakla protiv Holandije već možemo okrenuti Olimpijskim igrama, ali onima u Tokiju za pet godina. Neko bi rekao, jesmo napredni, nama je malo da gledamo godinu dana unaprijed, mi odmah to radimo na pet godina.

Ko je tome kriv???

Prije svega mnogi krivce vide u savezu koji, istini za volju jeste doveo tri prvenstva u Srbiju, ali pored toga ništa konkretno nije uradio za domaći rukomet. Klubovi jedva preživljavaju, a reprezentacija, van Srbije slabo kad zna za pobjedu na velikim prvenstvima. Zbog neodlaska na Svjetsko prvenstvo 2011. godine ostavku je dobio Duško Milić, a na njegovo mjesto je došao Saša Bošković. Pripremao je reprezentaciju za Evropsko prvenstvo i već na prvom meču protiv Norveške napravio skandal. U dva navrata je vukao protivničku rukometašicu Lin Jorim Suland. Uspjela je Srbija nekako da dođe do polufinala, mada je poznato da u rukometu domaćin teško može da ne dođe do završnice prvenstva, sem ako baš nema kvalitet, a Srbija je to sa Andreom Lekić, Sanjom Damnjanović i ostalim rukometašicama itekako imala. Tu je uslijedio poraz od Crne Gore, a zatim i u meču za treće mjesto od Mađarske. Došlo je novo prvenstvo na red, ovoga puta svjetsko, na kom je Srbija opet bila domaćin, a na prethodnom evropskom je to bila zbog odustajanja Holandije. Igrale su sjajno izabranice Saše Boškovića, sve redom pobjeđivale, stigle do tog finala, ali su tada Brazilke bile bolje. Godinu dana kasnije, novo prvenstvo, na kom se već vidjelo da nešto ne funkcioniše u timu. Tri utakmice i tri poraza, debakl za svjetskog vicešampiona. I kada su svi očekivali da će selektor podnijeti ostavku, on javnosti postavlja pitanje zašto bi podnio ostavku.

• Zašto bih podneo ostavku? Naš cilj su Olimpijske igre u Riju. Ostaje nam da žalimo što nismo u Zagrebu. Čestitam devojkama na velikom požrtvovanju i moramo sa ovog prvesntva da izvučemo pouke da na sledećem šampionatu budemo bolji. Iz utakmice u utakmcu imali smo dodatnih problema sa povredama...Ne zameram devojkama ništa, ni za jedan sekund. One su bile dobre, bez obzira na promašene zicere i penale. Nemojte da krivite ni jednu devojku. Ni Andreu, nikoga. Ja preuzimam odgovornost - naglasio je Bošković

Preuzeo je odgovornost i nije podnio ostavku, nakon što je sa selekcijom koja je godinu dana ranije postala vicešampion svijeta, ispao u grupnoj fazi Evropskog prvenstva sa tri poraza. Mora se priznati da je to veoma čudna odluka. Ako nije tada podnio ostavku, šta tek reći nakon odluke četiri najbolje rukometašice ove ekipe da ne igraju za nacionalni tim, sve dok je on selektor.

• Upoznajemo javnost sa našom definitivnom odlukom da u ovim okolnostima, dok je selektor Saša Bošković, ne možemo da nastavimo da igramo za reprezentaciju. Na putu našoj spremnosti da budemo na raspolaganju našoj zemlji, stoji, ovaj put nama nepremostiva prepreka...Preko leđa i glave smo prebacile mnogo tereta i problema, skrivajući i kamuflirajući glavni problem. Vođenje sa klupe. Debakl na Evropskom prvenstvu je kap koja je prelila čašu i pokazala da na taj način više ne možemo...Ne zaslužujemo ni da pomislimo, a ne izgovorimo da ne možemo više da radimo sve ono što najbolje znamo, najviše volimo i u čemu najviše uživamo. Svesne smo da nismo u poziciji da postavljamo nikakve uslove i tražimo promene u vođenju, ali zaista smo došle do kraja i dalje ne možemo. Nismo mašine, imamo emocije, i prosto, ljudski, kažemo da ovako ne možemo. Ni dalje, ni više – nalazi se između ostalo u saopštenju kog su potpisale Andrea Lekić, Katarina Tomašević, Sanja Damnjanović i Dragana Cvijić.

Da se ovde nekim slučajem radilo o jednoj rukometašici, vjerovatno bi većina stala na stranu selektora, ali pošto se ovde radi o četiri najbolje igračice nacionalnog tima, mnogi su se pitali zašto selektor ne podnosi ostavku. Savez je odlučio da strane na stranu selektora, taj isti savez koji je doveo srpski rukomet na samo dno. Rukometaši su propustili Svjetsko prvenstvo u Kataru, a juniorska reprezentacija je na prvenstvo svijeta u Brazil otišla bez doktora, te su dvojici igrača, kojima je pozililo, brazilski doktori spašavali živote. O stanju klubovima i ne treba toliko pisati, dovoljno je reći da igrači s vremena na vrijeme imaju primanja.

Ubrzo nakon svega toga brojne rukometne legende su se obratile javnosti sa saopštenjem da pozivaju ljude iz Rukometnog saveza da raspišu izbore, ali su im iz RSS odgovorili da će izbori biti po planu naredne godine.

I tako dok su se prepirali jedni sa drugima, došao je na red baraž za prvenstvo svijeta protiv Rumunije. Poraz od šest razlike u Kraljevu i pobjeda od četiri gola u Klužu nisu bili dovoljni za plasman u Dansku. Ipak IHF se sažalio nad sudbinom svjetskih vicešampionki i dao im novu šansu. Dobijanjem vajld-karte pojavila se nova prilika za odlazak u Rio, ali tamo Srbije neće biti. Pokušali su ljudi iz saveza da nagovore četvrtku da zaigra, ali one su ostale pri svojim stavovima, te je Bošković sa nekoliko debitantkinja krenuo put Skandinavije. Tamo je uzeo bod Crnoj Gori, pobjedio Japan i Tunis, te izgubio od Mađarske i Danske. Uslijedio je meč odluke u osmini finala protiv Holandije i neviđeni debakl – poraz od 16 golova razlike. Nakon toga Bošković se oglasio samo povodom poraza, ni riječi o tome šta dalje. Sada je na savezu da odluči da li će opet stati na stranu čovjeka koji je upropastio sjajnu priliku da nakon mnogo godina, rukometašice odu na Olimpijske igre ili će stati na stranu tih rukometašica, pa uz mlade snage napraviti plan za Tokio.

Da ne bude da samo napadamo Boškovića, dobra stvar koju je uradio je ubacivanje mladih nada u nacionalni tim, ali realno gledano, uz talent kakav posjeduju Janjušević, Radosavljević, Georgijev, teško bi koji selektor propustio priliku da ih uvrsti u tim.

Pred srpskim rukometom su odlučujući dani, “karneval” u Riju će gledati putem malih ekrana, a moglo je bolje.