Banjaluka je u svojoj sportskoj istoriji širom svijeta bila poznata po ženskoj košarci, boksu i rukometu. Znano je šta je sve košarci bivše Jugoslavije dao Mladi Krajišnik, a još više bokserski klub Slavija, čija su najzvučnija, zaštitna imena Marijan Beneš i Anton Josipović.

Ipak, rukomet je otišao najdalje. Crveno plavi su grad na Vrbasu proslavili osvjanjem titule šampiona starog kontinenta i Kupa IHF-a.

Nakon nesrećnog rata, primat su u Banjaluci prezuimali manje više egzotični sportovi, poput raftinga, kik boksa, padobranstva i slični.

Svi koji su pronijeli slavu Banjaluke, nekako su otišli u zapećak.

Naslov, grad rukometa na pijesku, smao je aluzija na dešavanja u najtrofejnijem sportskom kolektivu.

Naime, banjalučani su do januara u svojim redovima imali jednog rukometaša koji je više poznat po igranju rukometa na pijesku, nego ovog pravog.

Radi se o Davorinu Vujoviću, koji je igrao i za reprezentaciju Srbije u tom egzotičnom sportu, a veoma malo ili nikako u PKB-u, pravi, dvoranski rukomet.

Na sve loše rezultate u SEHA ligi, uprava kluba je u zimskom prelaznom roku odlučila da dovede pojačanja. Jedan od dvojice novajlija, gle čuda obojica su iz Hrvatske, kao i još uvijek aktuelni trener Boris Dvoršek, je Ivan Dumenčić, takođe igrač, ii bolje rečeno reprezentativac Hrvatske u rukometu na pijesku, a pravi rukomet mu onda dođe kao rekreacija, iako je igrao za Dubravu.

Siguran sam da o njemu, i njegovim kvalitetim, ni u njegovoj matičnoj zemlji, Hrvtaskoj, malo ko ili bolje rečeni niko ništa ne zna.

Ipak, on je za „upravu“ crveno plavih i aktuelnog trenera Dumenčića, veliko pojačanje.Nevjerovatno, ali istinito.

Šta bi o ovom rekli Pero Perović, Momo Golić, Dobrivoje Selec?

Zanimljivo je da ćute žive legende, Karaić, Rađenović i dežurni kritičar, Miro Bjelić.

Zašto i do kada?Malo li je blamaža ove godine ili treba još neka da bi se nešto promjenilo.