Foto/ Vaso Ljubenko

U sportu rijetko kada ima diplomatije.

Gotovo nikada.

Nedostatak takta, svjesno ili nesvjesno, rijetko kada svom klubu može donijeti napredak.

Irfan Smailagić je bio odličan igrač. Ne smunjamo ni da je dobar trener. Ali u sportskoj diplomatiji, odnosu prema drugom klubu, rivalu, protivniku… e tu tek treba da napreduje.

I mnogo šta da nauči.

Kako drugačije tumačiti njegovu izjavu datu, kao najavu odloženoj utakmici 2.kola BH Telekom Premijer lige BiH RK Borac MTEL-RK Leotar.

“Ne igramo Ligu šampiona pa da nam dolazi Magdeburg, Kil… pa da imamo zadršku“ rekao je između ostalog trener banjalučke ekipe.

Ako je na ovaj način htio da motiviše ekipu onda je to i dobrim dijelom razumljivo. Ne igra se svaki dan sa jednom od najboljih ekipa iz BiH, a u RS sasvim sigurno.

I ekipom koja u Evropi igra dobro i uspješno…

Ako nije želio da motiviše ekipu, odnosno, ako je htio da minimizira nove realnosti u BiH i rukometu RS, e onda je to već druga stvar.

A nova realnost je da je Rukometni klub Leotar čvrsto kročio na rukometnu scenu BiH i rezultatima nagovještava da će tu zadugo da ostane.

I to je realnost na koju se, oni koji ne vide rukomet dalje od najvećeg grada RS, moraju što prije navići.

Gospodine Smailagiću, ima još mjesta gdje se igra rukomet. I to dobar, baš dobar rukomet.

U Leotaru su svesni veličine i značaja Rukometnog kluba Borac i to ni jednim aktom ne žele da ospore.

Osim na terenu.

U magičnom pravougaoniku sa dva gola.

A on je uvijek najbolje mjerilo i pokazatelj vrijednosti i uspješnosti.

I tu se najbolje vidi ko je ko i kakav je ko.

I o je Magdeburg, ko je Kil, ko je Borac a bogme i ko je Leotar.

I ko ima poštovanje za rivala a ko ga nema.

I ko tek treba da shvati neke nove realnosti.

Što prije, to bolje.