Zdravko Šavija

Vijest da je otišao Zdravko Šavija, za nas njegove prijatelje Šaki, me je duboko potresla. Od 1992. godine smo radili zajedno, sve do 2022. godine. Tada smo obojica napunili po 65 godina i odlazak u neke mirnije vode je bio neminovan.

On je napustio Istočno Sarajevo i otišao kod porodice u Bijeljinu.

Nismo se tako često čuli, ali jesmo da jedan drugog upitamo za zdravlje. Da kao nekada malo nešto i prokomentarišemo, kažemo jedan drugom.

Bio je čovjek koji nije želio da čuje samo hvalospjeve, sa istom pažnjom je slušao i ako sam imao nešto da mu kažem, a  što mu se možda nije dopadalo.

To je prije svega bilo vezano za njegov sportski angažman. A imao ga je, možda i previše za jednog života.

Ali Zdravko je bio takav. Nikada nije bježao od posla i obaveza, naprotiv. Kao da mu ih nikada nije bilo dosta.

Tako se i odlučio na početku svog sportskog angažmana da se u potpunosti posveti košarci. A gdje drugdje nego u Slaviji.

Sa njim je Slavija stigla do Lige Bosne i Hercegovine. Nije štedio sebe, a  ni druge, zbog Slavije. Ono što bi planirao obično bi i ostvario. Ipak, nije mogao sam, a u jednom momentu je u klubu zaista ostao sam. Morao je stane, ali samo na trenutak.

Iz košarke se prebacio na fudbal i sa istom energijom se uhvatio u probleme fudbalskog kluba. A bilo ih je.

Stigao je Šavija možda i u najtežem trenutku za klub iz Istočnog Sarajeva.

Zajedno sa Slobodanom Ujićem i ostalim ljudima iz Upravnog odbora, a on je bio direktor, borio se da sačuva klub i poziciju u Premijer ligi. Trajalo je to nekoliko godina. U međuvremenu je postao i predsjednik.

Kako je klub ipak već bio praktično bez ljudi koji su mogli materijalno pomoći, Slavija je morala u niži rang takmičenja.

Slavijom selidbom u Prvu ligu Republike Srpske završio se i Zdravkov sportski angažman. Morao je dići ruke od Slavije, a to mu nije bilo lako.

Volio je klub, igrače, trenere, ali Šaviju nisu mogli pratiti mnogi, pa se na kraju i on iscrpio.

A bio je nevjerovatno studiozan, ozbilja, odgovoran. Kako u Slaviji, tako i na poslu.

Sve što je radio radio je sa visokim stepenom profesionalizma. Za sve odluke, kako u klubu, tako i na poslovnom planu u RTRS-u je imao pokriće.

Njegova fascikla sa tim ’’papirima’’ je bila ogromna i uvijek se povećavala. Sve je ostavljao, fotokopira...

Mnogi su nekim mutnim vremenima željeli mnogo toga da mu ’’pripišu’’.

Nisu mogli, jer je imao papire i dokaze kako se i šta radilo.

Znao je tada da se nasmije i kaže, pa ja dnevno zaboravim više o poslu, nego što ovi rukovodioci znaju o tome.

A znao je.

Mnogo i o televiziji, a o fudbalu u košarci je brzo učio i naučio.

A ja ću ga prije svega pamtiti kako dobrog čovjeka, kolegu, prijatelja.

Šaki, mirni ti nebeski putevi!