Sudbina je, kažu, more bez obale kojim je rukomet od davnih četrdesetih godina prošlog vijeka iz Banjaluke, poslije Doboja, Dervente, Prijedora, Kozarske Dubice… plovio cijelim svijetom.

Kad bi, u virtuelnom svijetu, Banjaluka trebala da nestane sa ovog mjesta, a nastane na drugom, onaj posljednji koji bi napustio Grad, prije nego što ugasi svjetlo, trebalo bi da za nastanak “nove Banjaluke” sa sobom ponese: kamen temeljac iz tvrđave Kastel, kofu vode iz Vrbasa i rukometnu loptu, jer ona – rukometna lopta – toliko sreće, radosti, afirmacije i svega drugog dobrog i lijepog donijela je Banjaluci da je to nemoguće izmjeriti.

Ali!

Biti veliki, i pojedinačno i u timu, ponekad znači biti i neshvaćen!

Gledajući, neku noć, egzibicioni teniski meč dvojice Borčevih velikana Mladena Bojinovića i Gorana Stupara sjetio sam se devedesetih i početka novog mijenijuma, kad su u Banjaluci izrasle tri brilijantne generacije istinskih rukometnih velikana, gotovo se približili onim nedodirljivim što su 1976. godine postali prvaci Evrope i osvojili pregršt olimpijskih, svjetskih i evropskih medalja.

Zlo vrijeme koje je stizalo raznijelo ih je, što njihovom voljom, a što sujetom onih koji su o tome odlučivali, na sve strane svijeta, daleko i od Banjaluka i od Borca.

Počelo je odlaskom Saračevića, Smajlagića, Puca, Čavara… nastavljeno Kneževićem, Jovićem, Maglajlijom, Stuparom, Nezirevićem, A. Golićem, Čopom… a oni koji su dolazili, sa vanserijskim darom kao Bojinović, Šarić, Vidimlić, N. Golić… biseri kakve možda rukometni svijet do tada nije ni vidio, i oni su jedan za drugim pošli na različite strane, opet daleko i od Borca i od Banjaluke.

Dok su oni od Beograda, Zagreba, poslije Njemačke, Francuske, Španije, Italije, Katara… pravili velike karijere, izrastali u evropske i svjetske rukometne autoritete, dotle je Borac tavorio, istina i spletom ratnih i nesrećnih okolnosti, ali i svojim objektivnim slabostima, nesnalazeći se u burnom vremenu.

Ili će vrijeme koje je pred nama pokazati da je sve moglo biti drugačije i za Borac i Banjaluku, kud i kamo bolje i korisnije, ali to je posebna priča za mnogo dublju i složeniju analizu.

Doboj i Sloga!

Ovogodišnji TV turnir šampiona, koji će doživjeti svoje 50. izdanje, najtrofejnija je i najveća revijalna rukometna smotra na planeti. Za pet decenija na starom, i već nekoliko puta preuređivanom stadionu u samom centru grada, prodefilovali su klupski kolosi: Borac, Barselona, Metaloplastika, Gumersbah, Dukla, Steaua, Čehovski Medvedi, CSKA… asovi svjetskih dometa: Vojinea, Stinga, Draganica, Isaković, Vujović, Vunderlih, Rađenović, Karalić, Popović, Lazarević… nabrajanju nikad ne bi bilo kraja.

Počelo je u selu Brijesnica, jer je Doboj, i onda, 13. maja 1965. godine, zahvatila katastrofalna poplava, pa je turnir upravo zbog toga i odigran u Brijesnici. Prvi pobjednik bio je Partizan iz Gračanice. Iz godine u godinu turnir je rastao, bivao sve kvalitetniji, raslo je interesovanje medija za ovu izuzetnu sportsku smotru, o Doboju su pisali: “L’ekip”, “Bild sport”, “Sported”… uticajni evropski i svjetski specijalizovani sportski časopisi.

Učestvovati na rukometnoj smotri u Doboju bilo je priznanje za sve ijedan klub na kugli zemaljskoj.

Prije tri godine, susreo sam se sa velikim asom Vasilom Stingom, bio je specijalni gost turnira, ugodan razgovor: o banjalučkom Borcu, ushićeno je pričao o Zdravku Rađenoviću kao jednom od najvećih asova koje je svijet vidio, sjećao se velike utakmice, bio je još junior, Steaua – Borac u Bukureštu, u polufinalu Kupa šampiona, 28. februara 1975. godine pred gotovo 10.000 ljudi. Borac je pobijedio 19:17, a mnogi smatraju da je to bilo najsjajnije izdanje šampionske ekipe Borca; uz čudesne odbrane Abasa Arslanagića, ostalo je upamćeno: Dobrivoje Selec (11), Zdravko Rađenović (6) i Milorad Karalić (2), postigli su svih 19 golova.

Nikad neće prestati priča o velikom Borcu i o velikoj rukometnoj smotri u Doboju.

Rukometu s ljubavlju, samo smo njoj dužni, na sve četiri strane svijeta, ma gdje bili…