XS
SM
MD
LG

Zbogom, dobri čoveče!

Dragan Danelišen

IN MEMORIAM - Dragan Danelišen (1941 – 2024)

Dobri moj prijatelju Dragane Danelišen, uvaženi profesore svih zvanja i znanja, umiranje bez našeg znanja, znači preći na stranu jačeg, časnijeg i moćnijeg. Zato groblja i jesu, upravo kako je zborio preumni Ivo Andrić, dokaz života, a ne pustoši bez početka i kraja.

Pripadam onoj generaciji koja je rasla i odrastala uz ljude kao što je bio Dragan Danelišen, uvek dobre volje, poznavao se i prepoznavao po načinu na koji se smejao, zvonko iz srca. Nama mlađima je govorio da dobrotom i obzirom pobedimo svoju oporost, uz napomenu da je najteža osveta – oprostiti!
„Šišan“, kako smo ga svi od reda zvali, od Sredoje, Beneša, njegovih radnih kolega, mahom svi znani Banjalučani, imao je jasan i nedvosmislen rezon života – detinjstvo je Božiji roditelj čovekove ličnosti.

Tako je vaspitao i svoju decu Igora i Tibora, koji su zajedno sa majkom Fahiro i snahom Daliborkom bdilči nad njim. A sve nas koji smo rasli, odrastali i izrastali uz njega od bokserskih velikana Marijana Beneša, Radovana Bisića i Antona Josipovića, preko novinarske armije: Peše, Brane, Keca, Mone, Tome, Moće, Dabe, Miše... ma koje životne dobi bili činio je zrelijim, uspešnijim, radosnijim, boljim ljudima.

Jedan sam od retkih kojem je u kameru govorio gotovo dva sata za film o Marijanu Benešu „Bio jednom jedan šampion“, a u „Banjalučkim pričama“ zborio je o sebi i svom životu kao vrstan atletičar, sjajan stručnjak, naučnik od autoriteta...

Ponosan sam na tu činjenicu, jer ako sam ikada duboko razmišljao i bar delimično shvatio da se svaki talenat i nadarenost rađaju u tišini, a odvažnost i
karakter u bujici života, onda je to bilo tada. Banjaluko, pamti:

Bio jednom jedan Dragan Danelišen, zvali smo ga odmilja „Šišan“, daj Bože da se jednog dana ponovo javi na beskrajnom banjalučkom nebu.
Kao i sve drugo u životu, ma šta bilo i ma kako se zvalo; sve najbolje i najvrednije vidi se na kraju, a kraj je jedino merilo vremena.

Zbogom, dobri čoveče!