Svakom sportisti se desilo, bar na početku karijere, da se nađe u situaciji da mu “ uđe voda u uši”.

Tada kreće blokada, panika, i svi strahovi isplivaju na površinu. Uzalud podrška i savjeti, od vode u ušima i straha u kostima ne čuje se ništa. Izgubljen je fokus, nesigurnost i sumnja su se uvukle podmuklo u glavu i kljucaju kako su svaki pokret i odluka pogrešni.

Što se više o greškama razmišlja, one više dolaze- kao da su dozvane. To što drugi uzvikuju “može, hajde”, apsolutno ništa ne znači.

Pobjeći iz terena je najbolja opcija, pobjeći i ne osvrtati se. Ipak, pravi sportisti su moderni vitezovi, a vitezovi se ne predaju tako lako. Strah je prirodan, ali nije slika situacije u kojoj se igrač nalazi, nego njegov pogled na tu situaciju.

Na terenu igrač bije dvije bitke, sa svojim strahom i protivnikom. Sagledati i promijeniti pogled i strah će nestati. Nestaće i voda u ušima kad igrač shvati da sve konce drži u svojim rukama. Ako ih drži sigurno i čvrsto, svaki strah i nesigurnost brzo će nestati- pobijeđeni kao najveći protivnici.