Džiu džicu klub Slavija proslavio je nedavno svoj 15. rođendan. Za vrlo kratko vrijeme ovaj  kolektiv je u Istočnom Sarajevu stekao popularnost među mlađom populacijom,

A, sve je krenulo 2008. godine kada je održana osnivačka Skupština i porodici Slavije je pridružen još jedan kolektiv, do tada relativno nepoznat javnosti. O počecima JJK Slavija govori nam Ognjen Crnogorac, jedan od osnivača kluba, čovjek koji je udario temelje džiu džicua u Istočnom Sarajevu, a životni put ga je sada odveo "preko bare", u Njujork.

- Ideja za osnivanje Džiu džicu kluba Slavija je inicijalno došla od tada prvog čovjeka Džiu džicu Saveza Republike Srpske, Radislava Jovičiča, koji je igrom slučaja bio povezan sa mojim tada najboljim drugom, a poslije kumom Darkom Avramom, a i sa mnom poslovno i privatno. Mi smo bili kolege i prijatelji, tako da smo provodili mnogo vremena zajedno. On je imao ideju da se džiu džicu širi u Republici Srpskoj, a kako na našem prostoru nije bilo niti jednog kluba, najlogičnije rješenje smo bili mi, s obzirom na to da smo tokom svoga školovanja kroz obilike organizacionih jedinica čiji smo pripadnici bili u to vrijeme trenirali borilačke sportove, džudo, karate i jednim dijelom džiu džicu kao samoodbranu. Ideja je realizovana 2008. godine kada smo Slavijinoj porodici dodali još jedan klub, koji hvala Bogu živi i dan danas. Osnivači smo bili Darko Avram, Neven Veseljak, Radislav Jovičić i ja, počinje nam priču Ognjen Crnogorac, a onda nastavlja dalje o prvim danima funkcionisanja kluba.

Dosta rađeno na promociji kluba u početku

- Zahvaljujući ugledu kojeg smo imali u našoj lokalnoj zajednici u to vrijeme, mi smo već za nekoliko dana nakon zvanične osnivačke skupštine kluba stvorili kakve takve uslove za trening i krenuli intenzivno da tragamo za članstvom, koje nam je u tom momentu bilo neophodno za bilo kakav dalji rad. Krenuli smo u prostorijama MZ Lukavica gdje u stvari klub trenira i danas. Nismo imali opreme uopšte, pa smo zahvaljujući Džudo klubu Slavija imali priliku da osjetimo tatami jednom sedmično jer su nam ustupljivali njihovu salu, opet zahvaljujući prijateljskim vezama sa klubom i ljudim koji su u to vrijeme vodili klub. Postoji jedna anegdota, a to je da su oni prvi, najstariji članovi, naučili prve tehničke elemente na jednoj stručnjaci koja uopšte nije bila namijenjena za borilački sport, i koju sam ja dovezao u prtljažniku svog službenog vozila tokom jednog službenog putovanja u Čitluk. Mislim da i dan danas Slavija ima tu stručnjacu.

Kako džiu džicu tada nije bio popularan kod nas, ni blizu kao danas, veliki izazov je bio omasoviti klub, ali su i u toj namjeri uspjeli.

- Najveći izazovi prema mom mišljenju su tada bili članstvo, uslovi za trening i činjenica da niko, ali apsolutno niko u našoj lokalnoj zajednici nije imao pojma šta je ustvari naš sport. Mi smo bili tada dvanaesti klub borilačkog sporta na našem području. Mnogi nas nisu shvatali ozbiljno, a neki su nas podrugljivo nazivali "oni što se udaraju štapovima". E sad, ljudi koji mene malo bolje poznaju, znaju da ja imam jedan malo specifičan karakter i da kada sebi zacrtam cilj, taj cilj ću ostvariti bez obzira na sve prepreke. Tada sam sebi i svojim kolegama zadao cilj da svaka osoba koja sjedi u nekom lokalu u našem mjestu kada vidi nekoga od nas odmah pomisli " aha ovo su oni što se bave džiu džicuom". U tom momentu smo krenuli u stratešku plansku i medijsku ofanzivu na lokalnom nivou, kako bismo na što efektniji način skrenuli pažnju na naše postojanje i time dobili članstvo. Opet jednu andegdotu da dodam. Ja sam obilazio lokalna igrališta gdje su se igrali fudbal, košarka, ili bilo šta drugo. Jednom prilikom na terenu kod fakulteta, ljudi iz Istočnog Sarajeva će znati koji je to teren, su neki momci igrali fudbal i ja sam primjetio jednog od njih da sjedi i samo posmatra. Priđem mu i pitam što ne igra, on mi kaže nema mjesta. Slušaj rek'o, dođi ti kod nas u džiu džicu, kod nas ima mjesta. Ima da budeš pravi borac. I on odmah pristao. Jednostavno, svojom agresivnošću smo okupljali članstvo. Mnogo momaka, djevojaka, naravno klinaca nam se pridružilo u tom inicijalnom periodu od nekoliko mjeseci.

Ognjen Crnogorac i Danijel Blažić

Ognjen Crnogorac je pokretač i prvog turnira u Istočnom Sarajevu, tada je to bio Vidovdanski turnir, a kasnije je započeo i "Istočno Sarajevo open", koji je danas jedan od najboljih, ako ne i najbolji džiu džicu turnir u regionu.

- Kako bismo održali taj trend dolaska u naš klub i popularnost koju smo stekli za kratko vrijeme bilo nam je potrebno nešto senzacionalno čime bi skrenuli pažnju na sebe. Znao sam da u tom momentu trebamo neki događaj, te smo od Saveza tražili da organizujemo turnir. Hvala Bogu, predsjednik nas je podržao i već 2009. godine, po prvi put u istoriji Saveza, a samim tim i našeg kluba mi smo organizovali Vidovdanski turnir, a time i proslavu krsne slave Saveza, na šta sam jako ponosan. Mnogo anegdota prati svaki događaj, pa i ovaj. Samo moji najbliži saradnici znaju da sam ja uslijed nevjerovatno mnogo obaveza dan uoči turnire odvezen hitnom u bolnicu Kasindo. U dovrani sam kolabrirao. Nakon primljene infuzije taksijem sam se vratio u salu i nastavio sa pripremama i dočekom gostiju. Nismo tada imali apsolutno nikakvog iskustva po pitanju organizacije, a nije bilo ni tehničkih mogućnosti. Sve se radilo ručno, od semafora do žrijebanja. Turnir je okupio dosta boraca iz regije. Danas je moje srce puno kada vidim da Istočno Sarajevo ima najorganizovaniji turnir u regiji. Turnir sa nekoliko stotina boraca, dva dana takmičenja, naprednom tehnikom. Taj dogašaj po meni izgleda toliko dobro da mnogi mogu da nauče od Danijela i ekipa koja to radi, ne samo kod nas, nego sa ove pozicije mogu da kažem da to mogu učiniti i ljudi koji to rade po zapadu.

I danas, iako 7000 kilometara daleko, sa istim žarom prati šta rade u Slaviji i raduje se svakom uspjehu Sokolova.

- Slavija je poseban klub. Možda ću sada biti i previše subjektivan, ali ću reći da taj klub ima nešto što drugi nemaju. Taj klub ima dušu. Ljudi koji su tu sa Danijelom sada su gledali nas kako se nesebično dajemo 24 sata u sedmici, kako bismo njima omogućili što bolje uslove i rezultate. Oni su gledali u nas i mislim da su osjetili obavezu da oni nastave na taj način. Mislim da je to ključ uspjeha. Mi smo uvijek klub stavljali na prvo mjesto. Znate kako kažu u fudbalskim velikanima, niko nije veći od kluba. Time sam se i ja vodio i vidim da se time i dan danas vode. Mnogo pratim šta rade, sa Danijelom sam u kontaktu gotovo svakodnevno i radujem se svakom uspjehu podjednako kao i oni. Mnogo sam srećan što su napravili toliko uspješan klub kada sam otišao.

Porodična atmosfera najveći ponos

Prije pet godina je otišao u SAD za poslom, a kćerkice kreću njegovim stopama i bave se sportom. On je nastavio da se bavi džiu džicuom, samo brazilskom, aa kako kaže i dalje pomno prati sportske rezultate u Istočnom Sarajevu.

- Mene je 2018. godine život odveo na drugu stranu svijeta. Živim i radim sada u Njujorku. Preselili smo se ovdje i gradimo život. Moja starija kćerka se uspješno bavi plivanjem već duži niz godina, što mi je jako drago i ponosan sam na njene rezultate. Mlađa kćerka će uskoro krenuti da istražuje sportove, a krenućemo sa atletikom. i supruga redovno vodi računa o svom fitnesu, pored posla i obaveza. Ja se i dalje bavim džiu džicuom, samo sam sada u drugačijem stilu, u brazilskom džiu džicuu. Jako sam srećan što i dalje mogu raditi ono što volim. Snašao sam se odlično, vježbam u jednoj od najboljih akademija u svijetu Renzo Gracie u Bruklinu. I dalje se ponekad takmičim i uz podršku porodice vježbaću sve dok me zdravlje bude služilo. Profesionalna karijera me je malo udaljila od društvenih mreža, napravio sam dosta uspjeha, ali redovno pratim naše sportiste i radujem se uspjesima. Čitam tvoje tekstove i znam bukvalno sve, zaključuje naš razgovor Ognjen Crnogorac.

Jedan od prvih članova kluba pored osnivača bio je Danijel Blažić, današnji sportski direktor Sokolova. U razgovoru za naš portal i on se prisjeća tih početaka.

- U klub sam došao u septembru 2008. godine kao jedan od prvih članova po osnivanju. Privukla me je radna atmosfera i ambicije tadašnjeg rukovodstva kluba koji su imali za cilj stvaranje zdravog i jakog sportskog kolektiva. Kao i svaki početak i naš je bio težak, ali smo zahvaljujući upornom radu i promociji sporta i entuzijasta u klubu postigli stvare koje nismo ni očekivali, govori nam Danijel Blažić.

Blažić je 2017. godine osvojio evropsku bronzu, što je i dalje najveći rezultat u džiu džicuu Republike Srpske, te je nakon toga krenuo polako da silazi sa scene i posvećuje se drugim poslovima.

Evropska bronza i dalje najveći rezultat u istoriji Saveza

- U periodu od 2008. do 2017. godine aktivno sam predstavljao klub i reprezentaciju na takmičenjima širom Balkana i Evrope, te sam za postignute vrhunske rezultate i promociju sporta dobio zlatnu plaketu. Iako se i danas pojavim na nekim jakim takmičenjima, kao što je Svjetsko prvenstvo, finale Jadranske lige, na kojem sam učestvovao i ove godine, sa aktivnim takmičenjem sam prestao 2017. godine kada sam osvojio bronzu na seniorskom Evropskom prvenstvu, što je i dalje najveći rezultat u državi i jedina seniorska evropska ili svjetska medalja u proteklih 25 godina Saveza. Razlog prestanka aktivnog borenja bila je nemogućnost učešća na najjačim prvenstvima Evrope i sviejta zbog nedostatka finansija i neodgovarajućih uslova za trening i postizanje vrhunskih rezultata. Iz tog raloga sam odlučio da se posvetim trenerskom poslu, kako bih osigurao što bolje uslove za buduće šampione koji će nastati u našem klubu. Najprije sam krenuo kao trener mlađih selekcija 2011. godine, a onda 2018. godine postajem sportski direktor i glavni trener u klubu.

Slavija pred sobom sada ima nove izazove, koji dolaze sa neprestanim rastom kluba.

- Najveži izazov u ovom trenutku nam je održavanje nivoa rezultata, te obezbjeđivanje finansijske stabilnosti i kvalitetnih uslova za trening svih članova kluba. Najveća želja nam je izgradnja vlastite sale za trening, koja bi unaprijedila klub i rezultate za barem 50%. To će nam omogućiti da sklonimo sa ulice preko 200 djece i omogućimo im sport i trening u uslovima koje zaslužuju. Iz kvantiteta i kvalitetnih uslova napravićemo kvalitetne takmičare koji će biti prvaci svijeta i nosioci medalja sa Svjetskih igara, koje su svojevrsne Olimpijske igre za neolimpijske sportove.

Danijel Blažić je posebno ponosan na zdrav kolektiv i vrijednosti koje promoviše svaki od članova JJK Slavija.

Jadranska liga

- Najponosniji smo na zdrav sportski kolektiv koji broji preko 130 članova i u kojem vlada prava porodična atmosfera. Iz takve baze izgradili smo kolektiv koji je brend našeg sporta u BiH i regionu, kolektiv koji je zvanično najuspješniji džiu džicu klub u Bosni i Hercegovini pet godina zaredom. Članovi JJK Slavija u prosjeku godišnje osvoje preko 200 medalja, te je od osnivanja osvojeno preko 2500 medalja. U posljednjih šest godina osvojili smo 10 evropskih i četiri svjetske medalje na prvenstvima Evrope i svijeta u kadetima, juniorima i seniorima. Također smo ponosni na činjenicu da je sa rastom kluba i vrhunskim rezultatima rastao i broj trenera i licenciranih sudija kluba, te da su u mnogome poboljšani uslovi za trening.