Jedna od najboljih igračica Bosne i Hercegovine svih vremena

Jutro uvijek donese jednu stvar koju emocije ne daju – jasnoću. Nakon sinoćnjeg oproštaja Aide Hadžić od reprezentacije, kad su se utisci smirili, ostala je jedna jednostavna misao: koliko zapravo tek danas shvatamo šta je njen odlazak.

Kad prođu aplauzi, riječi zahvale i emotivni trenuci, čovjek shvati da veličina sportiste najviše dođe do izražaja u tišini – onda kada se pitaš ko će je zamijeniti, ko će ponijeti isti teret, ko će donijeti onaj mir koji je samo ona znala donijeti. I baš u toj jutarnjoj tišini vidiš koliki je trag ostavila.

Danas, sa malo više razuma i manje emocija nego sinoć, jasno je da jedan oproštaj ne znači kraj. Aida je zatvorila jedno poglavlje, ali ono što ostaje iza nje je daleko veće od broja utakmica i minuta na terenu. Ostavila je standard. Ostavila je put kojim će druge ići. Ostavila je nešto čemu se možda nismo nadali – osjećaj da ženski fudbal u Bosni i Hercegovini ima temelje koje je gradila godinama.

I zato ovo jutro ne nosi samo tugu zbog odlaska. Nosimo i ponos. I poštovanje. I svijest da je u ovom sportu, u ovoj reprezentaciji, u ovoj zemlji, postavila letvicu visoko. Možda je više nećemo gledati u dresu BiH, ali ono što je izgradila ostat će dio ovog tima i onda kada se na terenu budu pojavljivale nove generacije.

Zato, nakon što se sinoć sve slilo u emociju, danas je pravi trenutak da se kaže – hvala još jednom, smireno, jasno i iz srca.
I da se poželi da sve što je gradila godinama sada bude temelj njenog novog poglavlja, gdje god je put dalje odvede.

Jer neki oproštaji bole, ali ovakvi – ostave trag. Trajan.