Košarkaški klub Igokea, danas je stabilan učesnik ABA lige i petorostruki uzastopni šampion Bosne i Hercegovine. Međutim, nije oduvijek tako i sam početak Igokee bio je izuzetno težak. Klub se dizao kroz istoriju i dostigao jedan respektabilan nivo danas ali krenimo redom.

KK POTKOZARJE - OSNIVANJE I PERIOD U BIVŠOJ JUGOSLAVIJI

Košarka je u bivšoj državi bila sport broj dva i jedino je fudbal bio popularniji. Košarka je posebno počela da se razvija nakon 1971. godine, kada je bivša država došla do titule svjetskog prvaka na prvestvu održanom u Ljubljani. Nekako u tom periodu krenula je i priča jednog malog lokalnog kluba.  U  avgustu 1973. godine grupa entuzijasta odlučila je da u Aleksandrovcu osnuje lokalni klub. Tog 23. avgusta 1973. godine osnovano je KK Potkozarje 73, koje je kasnije promijenilo ime u KK Igokea, i tako je krenula priča kluba koji će kasnije dostići neslućene visine.

Prvi predsjednik Potkozarja bio je Nenad Baštinac a za trenera Potkozarja postavljen je Živko Malkić a ekipu su činili mahom domaći momci. Potkozarje je u početku imalo problema da obezbijedi sredstva za odlazak na utakmice a takođe Potkozarje nije imalo ni pravi teren nego šljaku na kojoj su stasavale prve generacije ovog kluba. Iz tog perioda ima i jedna anegdota. Potkozarje je trebalo putovati u Zadar na prijateljski meč sa šampionom Jugoslavije. Nije bilo para ali se predsjednik Baštinac dosjetio kako da riješi problem. Pošto je radio u Čajevcu dogovorio je da igrači ofarbaju ogradu Čajevca i da tako zarade novac za put. Tako je i urađeno i na kraju su sredstva skupljena.

Naravno da u takvim okolnostima ambicije nisu bile prevelike ali su momci koji su tada igrali za klub uživali u ljepoti najljepše igre na svijetu - košarke. Koliko je početak bio težak govori i podatak da je Potkozarje u prve tri sezone, u tadašnjoj Krajiškoj ligi, imalo svega četiri pobjede. Tada niko nije mogao ni da sanja kakav će epilog priča oko malog lokalnog kluba imati nekih 30ak godina kasnije.

Iako je situacija bila teška, nije bilo kukanja i odustajanja. Predan rad, zajedništvo i entuzijazam počeli su donositi rezultate. Potkozarje je tokom 80ih postalo respektabilan član u banjalučkoj ligi. Klub je rastao iz godine u godinu a sve se temeljilo na velikom drugarstvu i zajedništvu svih u ekipi. Počelo se ozbiljnije raditi i sa mlađim sekcijama kluba i prvi veliki i istorijski rezultati upravo su ostvareni u mlađim kategorijama.

Godine 1988. mali klub iz Aleksandrovca postao je senzacija u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Naime te 1988. pioniri Igokee ostvarili su ogromana uspjeh i postali su republički prvaci Bosne i Hercegovine. Iako su Banjaluka, Sarajevo, Zenica i drugi bili mnogo veći košarkaški centri, sve te ekipe iz većih sredina pale su od strane Potkozarja. U toj generaciji pionira bio je i današnji trener kluba Dragan Bajić. Ta generacija je uradila dosta i predstavljala je okosnicu tima u poslijeratnom periodu ali svakako da su nemili događaji tokom 90ih godina, dosta uticali na to da ova generacija možda i ne postigne svoj maksimum.

PERIOD 90IH I PROMJENA IMENA U KK IGOKEA

Tokom 90ih godina na našim prostorima dešavale su se velike promjene. One su uticale na sve pa i na sport. Nakon svih nemilih događaja, Potkozarje je krenulo dalje da se razvija. Tih godina Borac Nektar bio je neprikosnoven u Republici Srpskoj. Međutim ključne stvari doigrale su se 1998. godine. Tada Milorad Dodik ulazi u UO Borca i iznosi svoj plan za stvaranje evropskog Borca. Međutim, nije naišao na podršku ostatka upravnog odbora pa je ubrzo završio svoju priču u ovom klubu.

Nakon odlaska iz UO Borca, Dodik je odlučio da uđe u projekat jaanja Potkozarja. Njegovim dolaskom klub mijenja ime u KK Igokea. Ime Igokea nastalo je kombinacijom imena sina Milorada Dodika, Igora, i imena firme Ikea. A sa novim imenom krenuli su i neki novi dani u istoriji Igokee.  Igokea je prve uspjehe ostvarila u ligi Republike Srpske. Iako je Borac bio neprikosnoven, Igokea je uspjela doći do dvije titule prvaka Republike Srpske. Nakon što je formirana zajednička liga na nivou Bosne i Hercegovine, Igokea je i tu počela da pravi sjajne rezultate. Sve je kulminiralo u sezoni 00/01, kada su Aleksandrovčani po prvi put došli do titule prvaka Bosne i Hercegovine.

U ovom periodu lanovi Igokee bili su Zirojević, Siniša Kovačević, Dejan Parežanin, Danilo Palalić, Gavrilo Pajović, Vasilj Ševo a kapiten Igokee u ovom periodu bio je legendarni Rade Grgić. Zaista je tih godina, pred kraj 20. i početkom 21. vijeka, Igokea imala sjajan sastav iz sezone u sezonu i ekipa je sjajno izgledala kako na terenu tako i van njega.

Nije Igokea bila dobra samo u okviru Bosne i Hercegovine, Počeli su Aleksandrovčani da prave dobre rezultate i na međunarodnoj sceni. Prvi nastup Igokea je imala u Kupu Koraća u sezoni 2000/01. Tada je Kup Koraća još uvijek blo međunarodno takmičenje. Igokea je u prvoj eliminacionoj rundi prošla Rabotnički a onda je u drugoj rundi naletjela na današnjeg evropskog prvaka, ekipu Fenerbahčea. Uspjeli su Igosi da dobiju Fenerbahče u Aleksandrovcu ali ipak je Fener slavio sa većom razlikom u revanšu i prošao je dalje. U sezoni 01/02, Igokea je igrala Saporta Kup i završila je takmičenje u grupi sa omjerom 3-7. Evropa je igrana i u sezoni 02/03, kada je Igokea igrala Čelendž kup. U ovom takmičenju Igokea je dogurala do 1/4 finala.

Iako je početak novog milenijuma bio sjajan, Igokea nije odustajala i klub se još više razvijao. Svake sezone Igokea je igrala jako dobro u ligi Bosne i Hercegovine a u sezoni 2006/07 osvojen je i prvi Kup Bosne i Hercegovine u istoriji kluba. Ekipu je tada sa klupe predvodio Željko Lukajić. Klub je nakon ovog trofeja nastavljao da se razvija a sve je kulminiralo plasmanom u ABA ligu. Igokea je u sezoni 09/10 igrala finale lige BiH, gdje je poražena od ekipe Širokog. I pored poraza, Igosi su po prvi put u istoriji izborili plasman u regionalnoj ABA ligi. Plasmanom u ABA ligu otvara se i najuspješnije poglavlje u istoriji Igokee.

IGOKEA KAO STABILAN ABALIGAŠ

Klub je počeo na terenima od šljake, vremenom je izgrađen betonski teren. Kada je izgrađena dvorana Nenad Baštinac u Aleksandrovcu, činilo se da je vrhunac sa infrastrukturom dostignut. Ali kako je klub rastao, rasli su i infrastrukturni afiniteti. Kada se uvidjelo da će Igokea igrati ABA ligu, odlučeno je da se izgradi potpuno nova dvorana. Ona je izgrađena u Laktašima sa kapacitetom od 3.000 mjesta i od sezone 10/11 Igokea svoje domaće mečeve igra u ovoj dvorani.

Sezona 10/11 bila je prva sezona za Igose na Jadranu. Ekipu je vodio Slobodan Klipa a pomoćnik mu je bio današnji trener Bajić. Igrački je okupljen dosta dobar sastav. U Igokei su tada igrali Joksimović, Dozet, Lens Heris, Harvi, Čedo Vitkovac, Stefan Nađfej a najbolji igrač ekipe bio je svakako Brajan Čejs. Igokea je sezonu otvorila porazom od Olimpije u Ljubljani dok je u prvoj domaćoj utakmici, Igokea poražena od Zagreba. Na prvu pobjedu se čekalo do četvrtog kola kada je u Laktašima pala Crvena Zvezda. Igokea je generalno odigrala sjajnu sezonu i sa omjerom 11-15 zauzela je 11. mjesto na Jadranu. Međutim, Igosi su sa 3-1 poraženi u finalu lige BiH od Širokog, pa u sezoni 11/12 nisu igrali ABA ligu. To je i poslednja sezona u kojoj je Igokea ostala bez igranja ABA lige. Nakon te sezone, Igosi su stalni članovi ABA lige i igraće je šesti uzastopni put u narednoj sezoni.

Tokom samog finala sa Širokim desila se jedna promjena u klubu. Kasnije će se ispostaviti da je to jedan od ključnih trenutaka u istoriji kluba. Nakon poraza u trećoj utakmici, Klipa podnosi ostavku a na njegovo mjesto dolazi Bajić. Trebao je biti samo privremeno rešenje ali se pokazao kao dugotrajno i fenomenalno rešenje. Klub mu je odlučio dati šansu da vodi ekipu u sezoni 11/12. Imala je Igokea tada dobru ekipu. Joksimović, Dozet, Radukić, Adamović i drugovi, suvereno su gazili kroz ligu BiH. Široki je te sezone bio sjajan u ABA ligi pa je obezbijedio mjesto još jednoj ekipi iz BiH u regionalnoj ligi. Pošto je Igokea ušla u finale, to je značilo i povratak u ABA ligu. Finale je izgubljeno u petoj utakmici od mnogo jačeg Širokog tada, ali je izborena ABA liga. To je ujedno i poslednja sezona u kojoj Igokea gubi finale u Bosni i Hercegovini.

Sezona 2012/13 je najbolja sezona u istoriji kluba. Dosta se o tome pisalo i govorilo, i sam sam ranije o toj sezoni pisao, pa ćemo se samo ukratko osvrnuti na tu sezonu. Igokea je te sezone bila pravi hit u ABA ligi. Malena Igokea igrala se sa velikanima regionalne košarke. Od lokalne ekipe pod imenom Potkozarje, Igokea je 40 godina kasnije postala najbolja regionalna ekipa. Hemonds, Edvards, Dozet, Joksimović, Jorović, Štemberger i ostali, gazili su sve redom. Ekipu je sjajno posložio Bajić i sa svojom kombinovanom odbranom dovodio je protivnike do ludila. Igokea je bila prva nakon regularnog dijela sezone i samo promjenom pravila usred sezone, nepravedno je ekipi ukraden zaslužen nastup u ABA ligi. Igokea je kasnije bila domaćin završnog turnira ali je stala u polufinalu protiv kasnijeg šampiona Partizana. Ipak, ova sezona je bila i više nego uspješna jer je Igokea došla do prve titule prvaka BiH nakon 12 godina a osvojena je i prva dupla kruna.

Nakon te sezone broj trofeja je samo rastao. Narednih godina mijenjali su se treneri, mijenjali su se igrači ali Igokea je stalno osvajala trofeje. Pored trofeja, Igokea je svake sezone igrala jako dobro u ABA ligi i uvijek je imala zanimljive igrače u svom rosteru. U sezoni 13/14 imala je Igokea i nastup u Evrokupu, gdje su sa 3-7 omjerom zauzeli peto mjesto u grupi. Najveća pobjeda svakako je bila protiv Karšijake sa Bobijem Diksonom.

U poslednjih pet godina, Igokea je pet puta bila prvak BiH a četiri puta pobjednik Kupa. U tom periodu Igokea je u ABA ligi bila prva, peta i šesta. Posebno je impresivna ova poslednja sezona u kojoj je Igokea sa minimalnim budžetom došla do pete pozicije na Jadranu. Nekako se poklapalo da je Igokea uvijek dobro igrala kada je, kao i danas, vodi Bajić Osvajali su trofeje i Jovanović i Lukajić ali ipak sa Bajićem je Igokea najbolja. Na sve sjajne rezultate seniora, ove godine je došla i titula prvaka BiH u juniorskoj konkurenciji, što je dokaz da Igokea misli i o budućnosti i o godinama koje dolaze jer ti omladinci su planirani kao nosioci igre kluba u narednom periodu.

Na kraju se mogu izvući neke pouke iz cijele ove priče. U svoje snove trebamo uvijek vjerovati jer se sve može ostvariti. Marljiv rad i mnogo uložene energije uvijek donosi dobre rezultate. Primjer Igokee upravo o tome govori. Maleni lokalni klub se dizao iz godine u godinu. Kuburio često sa problemima ali sve ih prevazilazio i stalno opstajao zahvaljujući entuzijazmu ljudi koji su ga vodili, a danas je jedan stabilan klub u regionalnim okvirima.Iz ove priče svi treba da naučimo da nikada ne odustajemo jer se upornost, rad i trud uvijek isplate.