Ljubinko Drulović

Ponekad puno toga možeš sam. Međutim, nekad je to jednostavno nemoguće. I baš tada, više nego ikad, ljudi postaju svjesni ko su i kakvi su, koliko vrijede i kako razmišljaju oni oko njih. I ono šta su ti i takvi, u ime svojih ili nečijih tuđih interesa, sve spremni da urade za vas ili protiv vas. Ljubinku Druloviću, aktuelnom selektoru olimpijske reprezentacije Uzbekistana i nekadašnjem asu srpskog i portugalskog fudbala, sve se to desilo, ali je uprkos svemu uspio da, za razliku od mnogih, iz svega izađe s osmijehom pravdajući sudbinom postupke ljudi kojima je vjerovao.

- Imao sam samo 11 godina kad sam počeo ozbiljno da treniram fudbal u mom Zlataru. Već sa 15 godina bio sam prvotimac. Sjećam se da sam tada morao da putujem u Užice na specijalni ljekarski pregled kako bih dobio zeleno svjetlo da se takmičim u konkurenciji seniora. Sa 17. sam, na opšte iznenađenje mnogih, postao omladinski reprezentativac Jugoslavije. Prvi iz moje Nove Varoši.

A prije toga morali ste da prođete sito i rešeto srpske selekcije?

- Bilo je to vrijeme ozbiljnog rada u srpskom fudbalu. U povećoj grupi najtalentovanijih dječaka iz cijele Srbije, po izboru FSS, bio sam jedini iz užičkog regiona. Uvijek se slatko nasmijem kad se sjetim tog trenutka. Sjeo sam u posljednji red i digao noge na stolicu ispred sebe. Zbog toga, ali i zbog pomalo prepotentne izjave da sam ja Ljubinko Drulović zvani Car, čika Pera Ćosić, tadašnji selektor srpske reprezentacije, poslije grdnje zbog neprimjerenog ponašanja obećao mi je da više nikada neću biti pozvan na okupljanje neke od selekcija. Međutim, kada me je vidio na terenu, brzo se predomislio. ('Ovaj mali je stvarno car').

Ubrzo je stigao i poziv da igrate za reprezentaciju Jugoslavije?

- Našao sam se među igračima najvećih jugoslovenskih klubova, budućim zvijezdama Zvezde, Hajduka, Partizana, Dinama… Ja, klinac s tamo nekog Zlatara, iz gradića Nova Varoš, za koji mnogi iz reprezentacije nisu ni znali gdje se nalazi. Danas s ponosom pričam da sam bio ne samo saigrač već i kapiten plejadi fudbalera poput Prosinečkog, Petriča, Jarnija, Pavlovića…

I kapiten u selekciji koja je bez kapitena Ljubinka Drulovića otputovala u Čile i osvojila titulu svjetskog šampiona?

- Tako je, nisam bio u Čileu. Umjesto mene, putovao je pokojni Mijucić. Sale Nedeljković, koji je takođe igrao standardno u toj selekciji, i ja, umjesto u Čile, otišli smo na odsluženje vojnog roka. U vojsku me je poslao otac.

Poslije ste se vratili u Slobodu iz Užica, zatim preselili na Banjicu, onda i u Portugal. Prije toga bilo je priče da dolazite u Zvezdu?

- Pokušavao sam da ugovorim prelazak na Marakanu, ali je tadašnji direktor Rada Pera Pešić, uz rječnik koji nije primjeren za novine, objasnio da je to nemoguće. Na Banjici su žurili da što prije i što više igrača prodaju u inostranstvo. Otišao sam 1992. u Žil Visente. Rad je dobio 200.000 maraka obeštećenja. Od Zvezde su za mene tražili duplo više. U Portugalu sam ponovo krenuo od nule. Danas sam veliki prijatelj s Viktorom Olivijerom, mojim prvim trenerom u toj zemlji. Prošle godine dao je jedan intervju i ispričao da je na mom prvom treningu već posle 15 minuta otišao kod predsednika kluba uz energičan zahtjev da me odmah angažuju.

Htjeli ste da, po završetku karijere, budete trener?

- Pripremao sam se za to. Čovjek mora da ima ideju bez obzira na to koliko je mlad, mora da zna šta će raditi poslije završetka igračke karijere. To je moj savjet, uvijek to govorim igračima. Nije lako kad se siđe s te velike fudbalske scene, nije lako vratiti se u neki drugi život. Velika popularnost, velike utakmice, i onda odjednom sve to prestane. Mnogi su imali problema.

Poslije uspjeha sa selekcijom U-19 i osvajanja Evrope, bili ste i v.d. selektor A reprezentacije?

- Imao sam dogovor s Toletom Karadžićem, tadašnjim predsjednikom FSS, da poslije turneje u Americi postanem i zvanično selektor nacionalnog tima. Ve-de status imao sam na četiri utakmice. Pobijedili smo, između ostalih, Sjevernu Irsku u gostima, igrali vrhunski fudbal… Bili smo na pravom putu, imali smo sjajnu atmosferu u timu i oko tima, definisan dogovor da preuzmem A tim. Na kraju su me izigrali i izvarali, doveli su na mjesto selektora stranca. Ljudi koji su bili oko Toleta Karadžića sve su činili da ja ne budem selektor. Pošto nisu imali šta drugo da kažu, kako da ospore moj rad, govorili su da nemam autoritet. Smiješno. Na utakmici u Americi gospodin Ivan Ćurković, tada potpredsjednik FSS, pozvao me je sa strane i doslovce mi rekao: 'Moram da ti čestitam. Ja sam 30 godina u našem Savezu, ovakva atmosfera u ekipi nije vladala nikada ranije'.

Da li biste danas bili bolji selektor od Krstajića?

- Krle je moj bivši saigrač. Sjećam se kad je počeo u reprezentaciji kao igrač. Međutim, ne bih bio u njegovoj koži. Žao mi je što nisam ostao ili postao selektor kad je trebalo, što se Srbija tada odlučila za Dika Advokata. Tada sam govorio Karadžiću: Imate njega, imate mene. Vrijeme će pokazati ko je ko. Ja vam garantujem da idemo na EP. Tole mi je rekao: 'Mene će objesiti na Terazijama ako ne odemo na EP'. Nismo otišli, Toleta Karadžića niko nije objesio…

Mnogi fudbalski ljudi govore kako Srbiji nedostaju stručnjaci profila i ambicije Ljubinka Drulovića i Veljka Paunovića!

- U ovoj reprezentaciji ne bih bio 24 sata, već 28. Ja sam neko ko je željen uspjeha. Rekao sam tada Karadžiću i Lakoviću da imaju šansu da od mene naprave ozbiljno trenersko ime, hipotetički srpskog Murinja. Nisu htjeli da me podrže, pored njih i neki drugi ljudi su me izbušili, znam. Bilo je u toj grupi oko Toleta Karadžića i nekih mojih bivših saigrača koji su govorili, ne stideći se lične savjesti, kako nemam autoritet. To je bio jedini način da me sklone. Sjećam se kako su pričali da će, kad dođe Advokat, i svi naši treneri procvjetati. Baš su procvjetali!