Pobjeda fudbala

Završen je 12. Međunarodni turnir prijateljstva za djevojke u Pljevljima. I svaki put kada dođe kraj ovog turnira, čovjek shvati da se ne radi samo o sportu, o utakmicama, o rezultatima, o medaljama. Radi se o nečemu mnogo većem — o tradiciji, o upornosti, o ljudima koji iz godine u godinu pokazuju da ljubav prema fudbalu može biti jača od svih prepreka, da se ideja može pretvoriti u brend, a brend u događaj koji se čeka cijele godine.

Iako ove godine, nažalost, nisam fizički bio prisutan, nijedan detalj mi nije promakao. Poruke, komentari, fotografije, reakcije — sve ukazuje na jedno: ovo je bio jedan od najemotivnijih i najposebnijih turnira do sada. Pljevlja su opet pokazala da znaju i mogu ono što mnogi samo obećavaju. Da naprave festival sporta na kojem se djevojčice i djevojke iz regiona osjećaju kao prave šampionke. Da pruže ambijent kakav zaslužuju — profesionalan, podržavajući, prijateljski.

Turnir prijateljstva je postao institucija. Ne običan turnir, ne događaj koji traje tri dana pa se zaboravi. Ne. Ovo je simbol, tradicija, veliki sportski praznik. I zato svake godine svi rado dolaze. Jer znaju gdje dolaze. Dolaze u grad sporta, u grad ljudi koji znaju šta rade.

A ove godine turnir je imao poseban naboj, posebnu snagu, posebno značenje. Ove godine se igralo za Miljana Aničića.

Miljan nije samo ime. On je dio istorije Breznice. Čovjek koji je dao sebe, svoje vrijeme, svoje zdravlje i svoje srce razvoju ovog kluba i ženskog fudbala uopšte. Kao igrač ostavio je trag – borben, neumoran, uvijek tu kada treba. Kao trener – osvajao titule, dizao ekipe, stvarao uspjehe tamo gdje drugi ne bi ni pokušali. Kao funkcioner – bio stub, autoritet, čovjek na kojeg se tim oslanjao. A sada, kada se bori sa bolešću, kada igra tu najveću, najtežu utakmicu koju život može da servira, svi smo jedno: uz njega, uz njegovu porodicu, uz njegovu borbu.

Miljan je čovjek koji je mnogo puta razveselio druge. Sada je vrijeme da njega razveseli vijest da će pobijediti. I pobijediće. Igrati za njega, posvetiti turnir njemu – to je najmanje što je mogao dobiti za godine posvećenosti i poštenog rada. Ako postoji nepravda u životu, postoji i pravda. A pravda je da će se Miljan vratiti, zdrav, jak, spreman da ponovo bude dio ekipe. I zato kažem: ovo je utakmica života. I vjerujem da će je dobiti, i to kako zna – borbeno, hrabro, do kraja. Ako treba, i hat-trickom.

Balkan ujedninjen

A sada – Zoran Vuković i ekipa. O njima se može pisati knjiga.

Dvanaest godina zaredom organizovati najbolji turnir u regionu nije slučajnost. Nije sreća. Nije splet okolnosti. To je rezultat ogromnog rada, sistemskog pristupa, tačnosti, posvećenosti, nerviranja, rješavanja problema koji se ne vide, odricanja, želje da svake godine bude bolje nego prethodne. Zoran i svi u Breznici godinama dižu ljestvicu, tjeraju same sebe da budu bolji, a kada takvi ljudi rade – rezultat je ovakav turnir.

Dvanaest godina… Dvanaest godina borbe da se ženski fudbal poštuje, da se djevojčicama otvore vrata, da dobiju svoj prostor i svoje vrijeme, da osjete da vrijede, da imaju gdje da igraju, da imaju od koga da uče. I zato je ovaj turnir nešto na šta mnogi mogu samo da gledaju i da požele. Jer ovo se ne kupuje novcem. Ovo nema cijenu. Ovo se zaslužuje, gradi i brani, svake godine iznova.

Žao mi je, iskreno i ljudski, što me viša sila spriječila da budem tamo. Da vidim grinje adrenalina u očima djevojčica, da čujem huk gledališta, da osjetim onu posebnu atmosferu Pljevalja kada je turnir u toku. Ali iako mene nije bilo fizički, moje srce, moje misli i moje poštovanje bili su tamo.

Kao čovjek koji je posvetio veliki dio života razvoju ženskog fudbala, mogu samo da kažem: ponosan sam. Ponosan na ljude koji rade, koji stvaraju, koji vjeruju, koji ne odustaju. Ponosan na svaki klub koji se pojavio, na svaku djevojčicu koja je istrčala na teren, na svaki tim koji je došao da bude dio ove priče. Ponosan što poznajem sve vas koji podižete ovaj sport i dokazujete da ima budućnost.

Ovaj turnir je još jednom pokazao da fudbal nije samo igra. Fudbal je emocija. Fudbal je borba. Fudbal je porodica. Fudbal je život.

A Pljevlja su još jednom pokazala – kada rade srce, poštovanje i čast, rezultat mora da bude vrhunski.

Turnir prijateljstva