XS
SM
MD
LG

Prazan život bez Čelika

Čelik u srcu: Kemal Hafizović

SEĆANJA

Kemal Hafizović, nekadašnje krilo Čelika, kakanjskog Rudara, Toronta i Maribora

ZENICA – Kemal Hafizović pripada onoj grupi fudbalera koji su po kvalitetu mogli da igraju u znatno većim klubovima, ali zbog ljubavi prema Čeliku i rodnoj Zenici do toga nikada nije došlo. Nastupao je za kolektiv iz pomenutog rudarskog grada onda kada se tamo igrao super dobar fudbal.

Da bi bio deo najsvetlije generacije Čelika, morao je do uspeha da dolazi zaobilaznim putem. Međutim, ljubav prema fudbalskom dragulju iz rodne Zenice nikada nije jenjavala, pa ni danas kada su „crno-crveni“ u nebranom grožđu. Igrao je tako da je postao jedan od najsvetlijih Čelikovih zvezda.

Niko u poslednje vreme ne zna šta se dešava sa Čelikom, ali Kemal Hafizović silno tuguje.

„Ne znam ni ja šta je u pitanju, da Čelik igra po seoskim livadama i najnižim ligama. Stanujem 30 metara od ’Bilinog polja’, a ne znam razloge. Govori se da su hteli stabilizaciju kluba, finansijski oporavak. Neka bude da je tako, ali sve je to tužno. Pet godina nisam otišao na utakmicu Čelika. Ne mogu, nemam snage“, govori Hafizović.

Rođen je u Zenici pre nepune 72.godine. Logično, u Čeliku je doživeo afirmaciju, ali sa 18 godina morao je u Kakanj. U redovima Rudara proveo je pet sezona. Međutim, bez Čelika – ništa!

„Ja sam 1968.godine potpisao prvi profesionalni ugovor sa Čelikom. Tada je bila jaka konkurencija u prejakoj ligi Jugoslavije. U Čelik je došao Mato Gavran, ja sam otišao u Kakanj na kaljenje. Kada sam se vratio, trener Dušan Varagić nije se nešto dogovorio sa Čelikom i ode u Beograd. Odem i ja u Beograd na odsluženje vojnog roka, da i te obaveze rešim. Posle sam imao deset godina lepih, da igram i da uspem i mislim da sam uspeo“, priseća se Kemal Hafizović.

Nije stigao da u svom Čeliku zaigra u vreme kada su osvajali Srednjoevropski kup, ali se uspeo vratiti 1973.godine i da bude jedan od nezaobilaznih u timu koji je igrao lep fudbal u najjačem takmičenju fudbalske Jugoslavije koje su se svi pribojavali i svako je cenio osim, čini se, nas samih.

„Čelik je bio cenjen širom Jugoslavije. To je bila svetla istorija kluba. Znali smo biti peti na tabeli, a na utakmice dolazilo po 25 hiljada ljudi. Ispunila se moja želja da igram u Čeliku. Sve je ostalo u najlepšim sećanjima, ali dođoše sumorne godine, stiže rat i odnese svu lepotu godinama sticanu“, sa setom govori Kemo Hafizović.

Čelik je imao njega, imao je i Buzu, Preldžića, Peleša, Radeta Radulovića, Gavrana, Alempića i mnoge druge. Nije se dalo da osvoje šampionat ili Kup Jugoslavije, makar onda kada je Zenica dobila moderno sportsko zdanje.

„Nije se ni moglo. Bilo je mnogo jakih klubova. Crvena zvezda, Partizan, Dinamo, Hajduk, niški Radnički, Rijeka, Sarajevo, tuzlanska Sloboda, Željo, Velež… Bilo je veliko pobediti ih. Izuzetno kvalitetan fudbal igrao se tada u Jugoslaviji, liga je bila među najboljim u Evropi. Ogromna čast je biti u klubu koji se takmiči u ’eliti’ Jugoslavije“, napominje on.

Iz Čelika je otišao daleko, u Toronto, pa jedno vreme igrao i u Mariboru. Asovi mnogo manjih vrednosti od njegovih nastupali su i u većim klubovima. On se, ipak, ne žali. Svestan je da sreću čine male stvari.

„Čelik je uživao veliki ugled kod nas, ali je bio mali kolektiv za Evropu i dalje. Izgubimo od OFK Beograda i odemo rang niže. Mene je čekao menadžer iz Amerike. Međutim, hteo me Dinamo, jer je Fikret Mujkić odlazio u Grčku. No, ubrzo sam otišao u Toronto, veliki je fudbal tada se igrao. Tada je branio Grk Konstantinou, Poljak iz Dinama, pa Blaškić, pa Josip Lukačević iz Osijeka, pa Zvezdin Sead Sušić, pa Vančo Balevski i tako dalje. Sve su to takmičenja gde je Pele završio karijeru, gde je igrao Brest, naš Bogičević je tamo bio, takođe. Bila mi je čast nastupati tamo, mislim da sam ostavio dobar utisak. Lepa i nezaboravna vremena. A da iz malog Čelika odem u najveće evropske klubove pored zvučnih jugoslovenskih igrača i bez jake veze, pa to nije bilo moguće“, podseća Hafizović.

Nije igrao za reprezentaciju Jugoslavije, a imala je tada tako jaku konkurenciju na svim pozicijama. Da je ubeležio koji nastup u dresu državnog tima, naglašava, bila bi čast.

„Meni je Jugoslavija bila svetinja u svemu. Čuj, bio Dragan Džajić, pa Ivica Šurijak i niz drugih igrača. Bilo vrhunskih fudbalera kao mekih krušaka. Bila mi je čast da im dodajem lopte iza gola. Pričam pošteno. Onako jaka liga, onako moćna reprezentacija, pa i lopte skupljati bilo je časno. To je jedina istina“, realno će on.

Odlazio je i vraćao se Čeliku i uvek je ljubav prema toj sportskoj porodici bila velika. Koliko još čekati da Čelik zaigra na međunarodnoj sportskoj sceni, mada – pričamo o tome sada kada je njegov dragulj „kantonalac“?

„Ono što je obeležje Zeničana ne treba skrivati. Mene da je Barselona zvala, ja ne bih iz Čelika. Rekoh, bio sam zanimljiv zagrebačkom Dinamu i sada čuvam te telegrame u svojoj arhivi. Nema pojma. Da nisam zaigrao u Čeliku ja bih preminuo. To je ljubav prema tom klubu. Dakle, da nisam zaigrao u Čeliku ne bih do sada živeo, siguran sam u to“, tvrdi Hafizović.

Posvetio se trenerskom pozivu i mnogo je zvučnih imena koji to postaše zahvaljujući i Kemalu Hafizoviću.

„Još u mladosti imao sam želju da jednog dana postanem trener. Sa 32.godine postao sam svestan da ću to biti. Upisao sam trenersku školu i preuzeo pionire Rudara iz Kaknja, onda me imenuju za glavnog trenera. I onda nakon tri godine rastali su se Čelik i legendarni Fahrudin Jusufi, pa sam ja sa 38 godina preuzeo voljeni klub, Čelik. Tada sam bio najmlađi trener u Evropi. Bio sam prvi Zeničanin na klupi Čelika, a prvi trening došlo je da gleda 15 hiljada ljudi. Klub su vodili ugledni ljudi, navijači znali šta je fudbal i dolazili su. Ova sada plejada ljudi, opterećeni strankama i politikom, urušavaju sve što se dobrom zove, a fudbal Zenice i Čelik zaslužuju mnogo više. Ja sam sedam puta vodio Čelik i kada god je bilo ’gusto’ setili bi se mene. I ne žalim, ali ovo sada je neko drugo vreme i pet godina nisam otišao na stadion, a ne verujem da ću ikada više i otići“, rezigniran je Hafizović.

Odlazeći iz Žejezničara, Nikola Nikić kratko se zadržao u Čeliku, pa prešao u banjalučki Borac i stigao u Modriču. On je letos okupio fudbalsku Jugoslaviju u malom, Hafizović je bio deo te manifestacije. Možda bi bilo dobro da se takva druženja nastave i da ih bude i na drugim mestima, ne samo u Modriči: u Ljubljani, Mostaru, Nikšiću, Subotici, Vinkovcima, Zenici, Sarajevu itd.

„Onaj dan kada me Nikić pozvao neću nikada zaboraviti. Došao sam sa Nerminom Šabićem, a Elvir Bolić bio je sprečen da dođe. Ja sam Nikolu Nikića i Vladu Komšića doveo iz Želje u Čelik. Imao sam jako mlad tim, pa su mi trebali iskusni igrači u afirmaciji Bolića, Šabića, Hibića. To prijateljstvo ostalo je za sva vremena. Bilo mi je u Skugriću jako lepo i video sam brojne fudbalske velikane. Ljubljani i drugim gradovima nedostaju ljudi poput Nikole Nikića. Ljudi nestaju i umiru, sve se rasulo, sve manje ljudi odlaze na utakmice i sve ređe se viđaju. Ono u Skugriću je bilo za svako priznanje i poštovanje“, zaključio je Kemo Hafizović.

Nekada je Čelik imao asove poput Kemala Hafizovića pa je Bilino polje bilo poprište velikih događaja i evropskih utakmica. Danas je Čelik u sivoj zoni, a rudarski grad zaslužuje daleko više. Možda dođe vreme u kojem će Čeliku i Zenici svi želeti kao i naš sagovornik, mislimo na one koji su se u tom klubu nešto nekada pitali. Danas je tako kako je, pa Kemal Hafizović tuguje.

A Bilino polje naviklo na bolje…


Mošćanica 4 : 0 Azot
Usora 0 : 0 Natron
Rudar 1 : 6 Kolina
Baton 2 : 1 Bosna
Čelik 7 : 1 Jahorina
Borac 3 : 1 Stupčanica
Famos 5 : 2 Krivaja
Moševac 1 : 1 UNIS
Konačna tabela
Poz Tim Utak Pob Ner Por Bod
1 Stupčanica 30 25 1 4 76
2 Bosna 30 21 4 5 67
3 Čelik (-3) 30 21 6 3 66
4 UNIS 30 14 7 9 49
5 Borac 30 14 6 10 48
6 Mošćanica 30 14 6 10 48
7 Kolina 30 14 4 12 46
8 Famos 30 13 3 14 42
9 Moševac 30 12 5 13 41
10 Baton 30 11 4 15 37
11 Usora 30 11 3 16 36
12 Natron 30 9 8 13 35
13 Krivaja (-3) 30 10 7 13 34
14 Azot 30 10 3 17 33
15 Rudar 30 5 1 24 16
16 Jahorina 30 2 0 28 6