Juniori sarajevskog Željezničara odbranili su titulu prvaka Bosne i Hercegovine u futsalu. Svoju drugu titulu sa klubom sa Grbavice osvojio je Alessandro Lokmer.

Vrlo mlad stigao je u omladinski pogon Futsal kluba Željezničar, osvojio titlulu prvaka prošle sezone, ponovio to isto ove sezone pod vodstvom trenera Edina Habibije.

- Ova sezona je bila zaista izazovna, ali i izuzetno uspješna za nas. Odbraniti titulu nikada nije lako, ali mislim da smo pokazali pravi karakter, timski duh i konstantnost kroz čitavo prvenstvo, govori za Sport1 Alessandro Lokmer, pa nastavlja:

-Svaka sezona nosi svoje izazove i specifičnosti. Prošla godina je bila historijska jer smo po prvi put osvojili titulu. Ove godine smo imali pritisak da to ponovimo, moraš da braniš nešto što si već osvojio. Ekipu su svi gledali kao glavnog favorita i svaku utakmicu igrali protiv nas sa dodatnim motivom. Mislim da smo ove sezone pokazali zrelost, iskustvo i naučili kako da se nosimo s tim pritiskom. 

Imaće Lokmer priliku i da sljedeće sezone nosi dres Plavih u juniorskoj ligi, ali se nada i šansi u seniorskom timu. Ove sezone se nekoliko puta 'skidao', ali nije ulazio u igru u seniorskoj Premijer ligi BiH.

- Naravno, svaki mladi igrač sanja da zaigra za seniorski tim, tako da je i meni to jedan od ciljeva. Ove sezone sam nekoliko puta bio na klupi, što mi je samo dodatna motivacija da nastavim da radim još jače. Svjestan sam da sve dolazi u svoje vrijeme i da moram biti strpljiv, ali vjerujem u sebe i nadam se da će doći prilika da debitujem i pokažem šta znam. Do tada, daću maksimum u juniorskoj selekciji i nastaviti da napredujem.

Lokmer junior je kao i čitava njegova porodica veliki navijač Željezničara i zbog toga nastupanje za ovaj klub njemu ima posebnu težinu. 

- Za mene igrati za Želju znači ostvarenje sna. Odrastao sam uz ovaj klub, cijela porodica navija za Želju i od malih nogu sam maštao da jednog dana obučem ovaj dres. To nije samo klub za mene, to je emocija i ogroman motiv da svaki dan dajem sve od sebe. Kada nosim grb Želje, osjećam veliku odgovornost, ali i neizmjernu čast. To je nešto posebno i teško je opisati riječima koliko mi znači. Ovim putem želio bi se zahvaliti mom treneru Edinu Habibiji, treneru prvog tima Murisu Krki, sportskom direktoru Senadu Koliću kao i ostatku uprave.

Sedamnaestogodišnji Lokmer postavio je pred sebe i velike ciljeve, napredak, razvijanje i u budućnosti dres reprezentacije Bosne i Hercegovine i igranje u inostranstvu.

- Moje ambicije u futsalu su velike. Želim da se konstantno razvijam i napredujem kao igrač, da postanem standardan član seniorske ekipe i da ostavim trag u dresu Želje. Dugoročno gledano, volio bih se jednog dana okušati i u inostranstvu, igrati na visokom nivou i predstavljati Bosnu i Hercegovinu na međunarodnoj sceni. Naravno, san mi je i da zaigram za reprezentaciju, to bi bila ogromna čast i potvrda da sam na pravom putu.

Naravno, kao i svi, i on je počeo prvo sa fudbalom, igrao je za sarajevsku Academicu, kasnije Famos iz Hrasnice, a sada ga ponekad vidimo u dresu kantonalnog ligaša, Saobraćajca, za svoju dušu. Ipak, futsal je za njega nešto posebno. 

- Istina je da volim i futsal i fudbal, oboje igram s velikim zadovoljstvom, ali futsal mi je ipak nešto posebno, u njemu sam pronašao sebe.

Nasljednik proslavljenog bosanskohercegovačkog asa Josipa Lokmera, ako ne najtrofejnijeg, onda zasigurno jednog od najtrofejnijih igrača države sa futsalom se upoznao upravo gledajući svog oca. 

- Naravno, tata je bio moj prvi uzor i zahvaljujući njemu sam zavolio futsal. Još kao dječak sam ga pratio na utakmicama i sjećam se njegovih poteza na terenu  to su uspomene koje mi puno znače. Gledajući njega, zavolio sam igru, počeo da razumijem futsal i još tada sam znao da želim tim putem. On mi je bio i ostao velika podrška, uvijek tu da mi da savjet i kritiku, ali i da me motiviše da budem bolji. Mogu slobodno reći da je upravo njegova strast prema futsalu prešla na mene.

Lokmer senior redovan je na utakmicama svoga sina, a Alessandro ističe i koji mu je ključni savjet koji mu je otac dao. 

-Tata redovno prati moje utakmice i često razgovaramo poslije njih, analiziramo svaki detalj. Najviše mi je ostala u sjećanju njegova poruka da uvijek igram  smireno. Njegovi savjeti mi puno znače jer dolaze iz iskustva i znam da su iskreni. Naučio me da igram za tim, a ne za sebe, i da samo kroz rad mogu ostvariti sve što želim.